Božićna bajka ✓

🎄🎄

"Tomica? Halo? Halo?
Bem ti mobitel i operatere i sve. Mamicu vam vašu lopovsku. Propali dao Bog svi odreda, srušio vam se taj vaš nesposobni odašiljač svima na glave..."

"Halo? Ovdje Tomica."

Ups. Pokušavam nazvati čovjeka dobrih deset minuta, ili me izbaci ili ništa ne čujem od krčenja i, baš sada kada sam razvezala jezik, on je tu i sluša me. Odlično. Sigurno će se oduševiti kad mu se predstavim i razveselit će se suradnji sa mnom.

"Žao mi je na ovom, imam malih tehničkih problema. Lucija pri telefonu, dobila sam broj od direktora Markotića."

"Ej, Lucija. Drago mi je da si se javila i pristala na ovu suradnju. Znam da je malo na knap, ali hej, sve za dobrobit djece, zar ne?"

Ovako, na prvu, čini se pristupačan i simpatičan. Možda se ispostavi da mi ova suradnja i nije najgora odluka koju sam u životu donijela.

"Da, slažem se", odgovorim odahnuvši što je ignorirao moje histeriziranje zbog loše veze.

Nastavimo razgovor u ugodnom tonu i ubrzo dogovorimo sastanak. Već večeras imamo prvu probu jer nemamo vremena za gubljenje. Dobili smo jedan prostor za korištenje i možemo si dati oduška koliko hoćemo.

Kako se prostor nalazi na drugom kraju grada, nemam previše vremena već nešto na brzinu ubacim u usta jer sve što sam danas pojela je jedan kroasan s čokoladom, istuširam se, preodjenem i krećem kako ne bih zakasnila. Inače mi snalaženje u prostoru i orijentacija općenito nisu jača strana. Nerijetko se izgubim i iz tog razloga, kada krećem u nepoznato, moram krenuti puno, puno ranije.

"Kamo si ti krenula?" Laura, moja luda cimerica, poput kauboja ulazi kroz vrata stana i umalo me sruši na izlazu.

"Pričam ti kad dođem doma, sad žurim." Prođem pored nje ne stajući jer ako započnemo razgovorom, dedinitivno riskiram zakasniti.

"Nadam se da znaš kamo ideš", Laura viče za mnom tako da cijela zgrada ima čast uživati u njezinom prodornom glasu. Možda bih joj i rekla kamo idem, ali to bi značilo da ona ide sa mnom jer u većini slučajeva nema pardona. Na probi bi uzela mikrofon i vjerojatno bila zvijezda večeri. Ne znam ni kako ću joj prešutjeti božićnu večeru i zadržati je podalje od mjesta događaja.

Nakon dva presjedanja, (samo da se pohvalim, sjela sam u pravi autobus), i desetominutnog pješačenja, uz pomoć googlea uspijem pronaći prostor u kojemu smo se dogovorili naći.

Radi se o jednom klubu koji ima dva skladišta od kojih se jedan ne koristi. Zvučno je izolirano tako da, kako je Tomica i naglasio, možemo si dati oduška.

Dolazim posljednja, instrumenti su već postavljeni i lagana glazba već dopire do mojih ušiju.

Muškarac, visok, mršav, svijetle kose prvi me ugleda, odloži gitaru i priđe mi. "Ti si Lucija?"

"Jesam", odgovorim kratko, gledajući ga ravno u najplavije oči koje sam ikad vidjela.

Pruža mi ruku i predstavlja se kao Tomica. Ubrzo se oko mene okupi cijeli bend. Elvir, crnokosi, jači dečko je bubnjar. Renato je izgledom najljepši i čini se kao da je svjestan toga, on svira elektroničke klavijature. I djevojka Alma, prateći je vokal, ali ako treba svirat će i gitaru.

Svi su odreda simpatični, pristupačni i, što je najbitnije od svega, sličnog smisla za humor kao i ja.

Njihovo dobro raspoloženje učini da se odmah opustim, a osjećam se kao da upravo ovdje pripadam. Kad krenemo s probom, ne mogu biti ponosnija na sebe. Uklapam se u potpunosti s njima dok oni ne prestaju hvaliti moj savršen glas.