Lucija živi dosadan život i čini se kako je nemoćna da to promjeni. Nije da se posebno i trudi. Sve do jedne božićne zabave i večere koja joj život promjeni iz korjena.
Stojim kao ukopana gledajući u muškarca s mikrofonom. Nema sluha nimalo, ali stao je pred sve te ljude i pjeva gledajući u mene. Pjeva meni.
Vozio sam cijelu noć Da ti kažem da te volim I da ljubim tvoja oka dva sanjiva Vozio sam cijelu noć Da ti kažem da te volim I da zaspim kraj tebe, najdraža
"Nadam se da me ne namjeravaš ostaviti još dugo da se blamiram ovdje."
Gotovo svako lice okrene se prema meni očekujući reakciju. Ja ne volim biti u centru pažnje, a upravo to sam sada. Znam da bi svaka djevojka dala lijevi bubreg da je na mom mjestu, ali ja ne znam jesam li sretna što vidim Davida ovdje, ili ljuta što me izložio ovom svemu.
Ljuta jesam, ali na samu sebe i svoje drvene noge koje se odbijaju pokrenuti. Srce mi govori kako je ispravno da krenem prema čovjeku koji je ušao u moj život sasvim slučajno, i već nakon prvog susreta ostavio neizbrisiv trag. Svjesna sam da mi života bez Davida nema, prazna sam i neispunjena kada je kilometrima daleko.
Slijedi svoje srce Lucija i ne razmišljaj previše jer mozak ti nije najjači adut.
David je nešto pribraniji od mene i na moju sreću uporan. Ostavlja mikrofon i prilazi mi u susret. U njegovom zagrljaju konačno osjetim olakšanje. Nedostajao mi je, ali tek sada, kad upijam njegov miris i stišćem ga uz sebe, shvaćam koliko.
"Onda? Falio sam ti?"
Isključujem mozak u potpunosti i prepuštam srcu glavnu riječ.
"Znaš da jesi. Vozio si cijelu noć?"
"Tehnički, cijeli dan. Ali čuo sam pjesmu, sjetio se tebe i odlučio se za performans."
"Nemaš sluha, ali bilo te predivno za čuti. To će mi od sada biti omiljena pjesma."
"Ja? Nemam sluha?"
Pravi se uvrijeđen što me nasmije, jer izgleda neodoljivo tako se navodno dureći.
"Ali si zato lijep kao slika pa te to izvlači."
Odbrojavanje do ponoći prekine naše prepucavanje. U novu godinu ulazim u zagrljaju zgodnog, pažljivog, upornog, seksi muškarca. U zagrljaju mog muškarca.
Nedugo nakon ponoći napuštamo društvo i izlazimo iz zagušljivog kluba. Bjelina snijega koji se već prilično nahvatao na kolnike i travnjake vuče me da se bacim, rukama i nogama radim anđele. Da na svakom koraku ostavim trag svoje sreće. Želim vrištati toliko glasno da probudim svaku usnulu dušu. Najviše od svega želim uživati u Davidovim poljupcima i dodirima.
Kasnije, u mom stanu nadoknađujemo ovo kratko, ali teško vrijeme koje smo proveli razdvojeni, a David sve moje najskrivenije želje ispunjava.
"Onda? Ovaj put ideš sa mnom?"
"Kud?"
"Lucija!"
"Tek si došao, čemu opet načinjati teške teme."
"Teške teme? Stvarno?"
David od nekud izvuče svoj mobitel i pusti mi moje riječi koje je Laura snimila u toaletu.
Jesam, priznajem. Pogriješila sam što sam ga pustila.
"Ovo će mi biti nova melodija zvona na mobitelu."
"Prasica jedna, proslijedila ti je moj trenutak slabosti. Zadavit ću je."
Odjednom se David uozbilji gledajući me svojim prodornim pogledom.
"Udaj se za mene."
Mislim da sam na trenutak prestala disati, a srce mi je prestalo kucati. Mozak mi već odavno ne radi pa njega neću ni računati u ovu svoju kliničku smrt.
"Lucija?"
"Oprosti, mislila sam da sam čula kako me pitaš da se udam za tebe."
"Dobro si čula i ne izmotavaj se. Gle, prije nego odgovoriš imam ja tebi još nešto za reći. Ovo nije došlo sad odjednom. Znam da je brzo i da se poznajemo kratko, ali nekako čim sam prvi puta čuo tvoj glas u meni je, ne znam....osjećaj koji sam doživio ne mogu pretvoriti u riječi. Vrijeme provedeno s tobom uvjerilo me da si jedna predivna osoba oko koje se vrijedi potruditi, a vrijeme koje sam proveo odvojen od tebe agonija je koju ne želim ponoviti. Shvatio sam do sad da se bojiš. Čega? Ne znam. Je li te netko povrijedio ili si jednostavno takva nije mi ni bitno. Sve što ti želim je pokazati kako život može biti lijep. Ako se i bojiš, to je privremeno. Vjeruj mi, jer ako dopustiš da se ništa ne dogodi samo zato što te strah onoga što bi se moglo dogoditi, žaliti bi mogla zauvijek. Je l' to ima kakvog smisla?"
Odmahnem glavom pokušavajući zadržati suze. Ništa od toga nema smisla, a opet istovremeno sve ima itekako smisla. Istina, strah je privremeno stanje, a žaliti zbog krive odluke bih mogla zauvijek.
Strah je reakcija, hrabrost je odluka. Moram se suočiti sa svojim strahovima i reagirati hrabro. Jednom u životu odlučiti drugačije, impulzivno, sljedeći srce.
"Da."
"Da? Ima smisla to što sam rekao?"
Nije mu jasno moje negirajuće odmahivanje glavom i pozitivan odgovor.
"Ne znam ima li išta od ovog smisla, ali da, udat ću se za tebe."
"Stvarno? Bez dodatnog nagovaranja i drame?"
Potvrdno kimnem glavom smijući se, sretnija nego ikad u životu. David svojim poljupcima učvršćuje moju odluku, a dodirima uvjerava kako neću požaliti što sam pristala.
Jesam li ispravno odlučila pristati se udati za muškarca kojeg poznajem manje od mjesec dana? Ne znam. Možda David i ja nećemo uspjeti. Možda je ovo sve jedna velika pogreška. Ili je možda najbolja odluka koju sam ikad donijela. Vrijeme će pokazati.
Ops! Esta imagem não segue nossas diretrizes de conteúdo. Para continuar a publicação, tente removê-la ou carregar outra.
P.S.
Živjeli su sretno do kraja života. Da, zajedno.
🎄🎄🎄🎄🎄
Ovo je trebala biti jedna kratka, lagana, ljubavna priča za ove blagdanske dane, ali nisam uspjela bez da ne ubacim malo drame. Ponekad ne možeš protiv sebe. Nadam se da nisam jako razočarala, svima hvala na čitanju i komentarima. Posebna hvala Ledena_vatra, zov_mojih_misli, IrinaZelba
Naknadno nisam mogla odoljeti, moram spomenuti i zahvalitimerkur6000. Tvoji komentari me oduševljavaju i hvala ti na njima ❤️
