Stara breza
Svakim danom sve više vene.
Nema više zelenog lišća,
Tamnog i suvog tek po neke sjene.
Često se sjeti onog ljeta davnog,
Kad na proplanku nije bila sama.
Njene grane, od tuge se saviju,
Stablo joj ispuni zloslutna tama.
Nikoga više ne brine ona.
Vjetar joj kad-kad krošnju dira.
Odavno nije ispustila tona.
A nekad je znala divno da svira.
