"OSVETOLJUBLJIVI ANĐEO"

8

"...ili da imamo rukovanje?" Cijeli dan je pričao o našem 'prijateljstvu'.
Lagani povjetarac je mahao moju kosu po zraku dok smo sjedili na travi ispred škole.
"Ili ne?" Rekla sam.
"Ma daj. Zašto sve pokvariš. Rekla si da ćemo biti najbolji prijatelji.."
"Rekla sam da ćemo biti prijatelji. Ti si taj koji je naglasio to 'najbolji'."
"Nebitno." Naljutio se na to što sam mu rekla. Nisam baš dobra u razgovoru sa osobama koje ne volim. Pogotovo kad me tjeraju da budemo 'najbolji prijatelji'.
"Dobro ne ljuti se. Nisam baš dobra sa tim stvarima." Oči je prebacio na mene.
"Vidim. Ne radim ništa loše. Ili ovo ili da ti se nastavim upucavati?"
"Radit ćemo na ovome." Laktovima sam se naslonila na zemlju.
"Znao sam da ćeš pristati." Svoje ruke je stavio ispod glave i tako legao pored mene. Obadvoje smo šutjeli i gledali u plavetno nebo.

"Imaš li braću ili sestre?" Mrak mi je momentalno pao na oči čim je to spomenuo. Frustriranost me je natjerala da se ispravim. "Ne." Ne volim lagati,ali od početka sam znala šta me čeka. Nova laž za svakom drugom.
"Jedinica si? Sigurno imaš mnogo pozornosti od roditelja." Kao srednje djete,uvijek sam dobivala izmješanu ljubav od njih. Tata je postao druga osoba od nestanka moje sestre. Počeo je više piti i postao je nekako nasilan. Ne volim se podsjećati na to.
"Da. Sigurno." Ironično sam rekla.
"Za razliku od tebe,kao najmlađe dijete porodice Malfoy uvijek sam bio mezimac." Okrenula sam se prema njemu i nasmijala se. "Mezimac."
"Da. Lucius,moj otac,je oduvijek najviše volio Anastasiju. Mama je za razliku,svoju pozornost više davala meni."
"Na to što si rekao,mogu zaključiti da si mamin mezimac." Ponovo sam se nasmijala.
"Gledaj to kako hoćeš." Ispravio se i podlaktice oslonio na koljena. "Tata mi je davao samo novac. Ljubav je neznana od njegove strane prema meni."
Ne volim sažaljevati ljude,ali ovo je bedak.
"Anastasia te je starija?" Znatiželjno sam pitala.
"Da. Ona ima 18,nije neka ogromna razlika." Ponovo se vratio u ležeći položaj.

"Mama i tata su uvijek bili dobri prema meni..." Zurila sam u mali maslačak koji se nalazio pored moje noge.
"Zašto si baš došla zadnju godinu? Zašto nisi bila od početka?" Bio je toliko opušten i smiren. "Ne znam. Samo se desilo."
Tišina je ponovo nastala.

"Da se vratimo?" Stresla sam svoje hlače i ustala. "Već?" Upitao je.
"Ovdje smo već pola sata."
"U redu." Obukao je svoju crnu duksericu koja je bila pored njega.
Rukama sam se obgrlila jer sam bila samo u tankoj majčici.
"Hladno ti je?"
"Malo."
"Sva sreća pa imaš mene za svog prijatelja." Preko mene je stvaio svoju duksericu sa ogromnim osmjehom. Pogledala sam ga preko ramena dok sam ruke uvukla u rukave duksericu. "Hvala ti."
"Prvi put da se zahvališ bez da te molim." Iako je bio u majci kratkih rukava osjećala sam kao da je njemu sasvim u redu i tako.
"Pričaš kao da me znaš 4 godine."
"Ne. Znam te samo 3 dana." Slegao je ramenima i počeo se smijati.
Prevrnula sam očima i krenula prema ulazu škole."Šta ćeš sada raditi?"
"Istuširati se i čitati knjigu." Ruke sam stavila u džepove.
"Tek je 17h."
"Znam,samo sam umorna."
"Znaš. Ti si najčudnija osoba koju sam ikada upoznao."
"Auć. Žao mi je što ti nisam baš normalna."
"Ne,ozbiljno. Da je neka druga djevojka na tvom mjestu, već bi bila sa mnom u krevetu." Otvorila sam vrata zajedničke sobe i ostavila ih za njim. "Ti me kao nisi pozivao? To je druga stvar što te odbijam."
"Zašto?" Zastala sam na stepenicama.
"Zato što nisi moj tip." Posljednje što sam rekla dok nisam ušla u sobu skidajući sa sebe njegovu duksericu. Bacila sam je na pod kao da je šugava.

Koliko će ovo trajati?

Draco POV

Ravno u srce.

Zabolilo bi me jače da nije lagala. Osjetio sam u njezinom glasu tu malu iskru koja mi je dala nadu.

Želi me.

I šta podrazumijeva pod tim 'nisi moj tip'?
Sviđaju joj se niži? Deblji? Manje zgodniji od mene? Dosadni? Nekulturni?

Prebacio sam peškir preko ramena dok sam otvorio vrata."Draco!" Matheo je sav zadihan govorio naslonjen na štok.
"Čemu žurba?" Ušao je i prije nego što sam ga ponudio da uđe. "U problemu sam."
"Kad nisi?" Sjeo sam na krevet prebacujući nogu preko druge. "Ovo je ozbiljnije. Prolazio sam hodnikom i zaustavila me je. Pogodi." Rukama je lupio uz tijelo. "Šta ja znam. Reci mi." Znatiželja me je digla sa kreveta. "Luna!" Vraćamo se ponovo na Matheovu obsesiju za jadnom Lunom iz Rawenclava. "Matheo,postao si naporan sa njom. I kakav je problem u tome što te je zaustavila. Vjerovatno te je pitala za neku ludu stvar i ti si kao i uvijek pristao."
"Ma daj,ti kao ne luduješ kada te neka riba koja ti se sviđa zaustavi." Glavu je nageo u stranu.
Uzeo sam jedan kreker koji se nalazio na noćnom ormariću. "Ne."