"OSVETOLJUBLJIVI ANĐEO"

28

ELLA POV

Anksioznost mi je prešla svaku granicu dok stojim ispred kućnih vrata koja nisam vidjela četiri godine. Hiljadu slika mi se motaju mislima.

Ko će ih otvoriti kada pokucam? Kako će ta osoba reagovati kada me ugleda?
Ako mama otvori vrata,da li će me odma zagrliti i reći koliko me je poželjela?
Ili ako tata otvori,da li će uraditi isto ili će ih samo zatvoriti?

Neću saznati dok ne probam.

Duboko udahnem,pokucam tri puta malo jače i udaljim se dok čekam.
Nakon pet sekundi začujem korake kako se približavaju,taj neko uhvati šteku i oškrini vrata.

Mama.

Nasmijem se kada ih skroz otvori čekajući njezinu reakciju.

"Mama." Kažem da je napomenem na to da sam ja,Ella,njezina kćerka.

Dok ona samo razgleda moju facu,onda kofer pored moje noge,te ponovo mene.

"Ella." Da! Pobogu,koliko joj je trebalo.

Lice joj se smekša i usne joj se razviju u ogroman osmijeh koji mi dođu kao lijek. Prihvati me u čvrsti zagljaj ljubeći mi tjeme. Rastopim se na reakciju i pustim par suza radosnica. "Toliko sam te poželjela." Kažem.
"O Bože,mislila sam da sanjam." Čujem promuko glas,poput mog. Grlo mi je stegnuto i gotovo mi otežava disanje.

Napokon se odmaknem pa je ponovo poljubim u obraz. "Mama,mogu ući?"

Nemoguće je prihvatiti činjenicu da ovo više nije moj dom i nikad neće biti.
Činjenica da sam tuđa ćerka me proganja već pet dana od one noći. Odlučila sam da krenem za pitanjima i nađem odgovore. Otišla sam od tete i tetka i pozdravila se sa njima,dok sam Draca samo vidjela iz auta kad je bio sa Stacty u centru grada. Za nas dvoje je najbolje da se više nikada i ne vidimo.

"Kakvo je to pitanje?" Pomogne mi sa koferom i osloni mi ruku na leđa.

Ovo što sada vidim uopšte ne liči na onu kuću u kojoj sam odrasla. Zidovi su bijeli i smoreni,hodnik je popunjem samo sa ormarićem za obuću bez ijedne lampice koju smo Eren i ja zajedno postavile na zid.
Krenemo prema dnevnom i shvatam da se nisam samo ja promjenila.
Dnevni je puno drugačiji. Za razliku od prošlog ovaj ima skupocjenu sofu i sečiju,luksuzni stol i ogromnu porodičnu sliku na zidu pored.

Na slici su samo Chloe,mama i tata. Bože. Trebam izbrisati to tata iz misli. On mi nije ništa.

Smjestim kofer i sjednem,a mama pored mene. Pusti me da nastavim sa razgledanjem.

Ova kuća je poput zatvora. Nije ni čudo što je Chloe odlučila da se upiše u čarobnjačku školu iako ju je mrzila svim srcem.

Na ogromnoj slici tata izgleda umorno,mama sretna,dok Chloe izgleda ko da je na silu tu.

"Slikali smo se ove godine,prije nego što je Chloe otišla",pogledam je. "Uspomena." Slegne ramenima.

"Gdje smo Eren i ja? Mi nismo uspomena?" Bože toliko je teško trpiti sve.

Mami se promjeni izraz čim sam spomenula Eren. Uzdahne i spusti glavu. "Znaš da se tvoj otac ne voli prisječati toga?"

Otac?

Nasmijem se. "Da,nikad nije volio pričati o svojoj nestaloj kćerci." Naslonim se na sečiju. "Nije li čudno to što nikad nije pustio suzu niti upitao za nju?"

Ko da je ugledala smrt. "Nije tako,bio je shrvan kada su je oteli."

"Molim te mama",oslonim laktove na koljena. "Nikad nije zaplakao,samo je povečao sa alkoholom."