Sljedećeg dana nakon velike proslave, tišina je bila gotovo opipljiva. Nitko nije slavio. U zraku je visio težak osjećaj, kao olovno siv oblak nad glavama onih koji su još jučer klicali i veselili se. Ljudska usta, koja su do jučer širila smijeh i veselost, sada su bila nijema, dokaz koliko je lako kontrolirati iščekivanje, ma koliko nagrada bila sićušna, dok traje.
Pohlepni ljudi, prisjećajući se zabave ostvarene prljavim slikama, pocijepanim tapetama, razbijenim čašama i razbacanom hranom, s mukom su se vraćali u stvarnost. Ja, međutim, lutam u nekoj drugačijoj stvarnosti. Još uvijek se postepeno uzdižem, letim ka... Ka Bogu, valjda? Moje misli su kao oblačni vrtlozi, zapleteni i nejasni. Kako li sam umro?
Ako sam umro tako što sam se prepio, nadam se da će mi On oprostiti. Moja izlika će biti da sam vjerojatno bježao od problema, ali izgleda da neću više. Sramota je to, pomislih, zamisliti dolazak pred veličanstvenog Njega, a On počne pričati o meni:
"On je imao alkoholičarski izgled i ponašao se nekontrolirano nakon što je popio par čašica vina za Novu godinu."
Ako sam umro tako što sam se prejeo, sramota bi bila još veća. Ali zašto se zapravo toliko mrzim? Da li je to zbog onog puta kada sam se na sahrani zakašljao i zabezeknuo kad me je hodža pitao jesam li ja sljedeći? Strah me da je to bio neoprostiv grijeh, ali šta ću. Mislio sam da me pita hoću li sljedeći umrijeti, kad' ono hodžu ramena zabolila. Hoće da pridržim. "E neka ti mrtvac sad drži," pomislih tada. Bože sačuvaj...
A što ako sam spašavao neko dijete od auta? Možda je moja glava bila zgažena pod gumom, a dijete se odgurnulo od mojih ruku. Što ako to nije bilo dijete? Što ako je to bilo neko pašče koje sam stalno mazio i pazio dok sam bio razigran? Doduše, spasiti psa nije nešto čime bih se ponosio, ali svakako svatko nosi svoju vrijednost, zar ne?
A što ako je to bio rat? To bih volio. Nema veće časti nego umrijeti u ratu. Zamislite kišu čeličnih metaka kako lete i padaju iznad vaše glave, a vi onako sa zadnjom trunčicom snage pogledate svog brata u maslinasto zelenom prsluku, klimnete glavom i krećete dalje. Osjećam kako me prožima hladna smirenost, kao ledeni vjetar koji prolazi kroz dušu. Sada mi je drago što sam mrtav.
"A tko kaže da si mrtav, Samia?"
YOU ARE READING
Izvršitelj
SpiritualDrugog januara, na misteriozan način, Samia ponovo dolazi na svijet. Kao izvršitelj, prvi put se susreće s ljudima koji moraju donositi presudne odluke i uspoređuje ih sa uspomenama iz svog prošlog života. Njegovo ismijavanje ljudi koji pokušavaju p...
