Izvršitelj

IV - Riječi meni

- Ah da, Zemlja. Samo što sam je zaboravio. A sada moram starcima duše uzimati. A bilo bi lijepo da nađem neku simpatičnu curu tamo. Pa mi bismo stvorili nešto, sasvim novo. Djeca polučovjek-poluanđeli...

Samia je sinoć, ako se može reći sinoć jer na nebesima nema mjeseca, iznenada zaspao. Nebo je bilo ispunjeno zvijezdama koje su svjetlucale poput dragulja na baršunastom platnu, dok su oblaci, mekani poput pamuka, lagano plutali ispod. Samia je, sklupčan na mekom oblaku, sanjao o svojoj prošlosti i budućnosti, dok mu je blag povjetarac milovao lice. Kada se probudio, sunce, ili bolje rečeno božanska svjetlost, obasjavala je cijelo nebo, ispunjavajući ga toplinom i osjećajem smirenosti.

Nakon par sati sna, otišao je do nebeske prostorije gdje je dobio svoj prvi zadatak kao anđeo smrti. Prostorija je bila ogromna, ispunjena zlatnim stubovima koji su se uzdizali prema nebeskom svodu, a zidovi su bili prekriveni freskama koje su prikazivale anđele u raznim djelima milosrđa i pravde. Prostorija je zračila osjećajem autoriteta i svetosti, a Samia je mogao osjetiti težinu zadatka koji ga čeka.

U toj prostoriji, susreo se s anđelom pod nazivom Omniskius, koji je bio poznat kao najpametniji anđeo od svih. Omniskius je imao dug bijeli plašt, a njegove oči su bile duboke i prodorne, kao da mogu vidjeti kroz samu dušu. Njegovo prisustvo ispunjavalo je prostoriju, a Samia je osjetio kako mu srce pumpa krvi više nego što treba.

– Samia, dobrodošao u redove ubica.
– rekao je anđeo, njegov glas dubok i smiren. – Tvoj zadatak je da prikupiš duše umrlih i preneseš ih u carstvo nebesko. Sve što trebaš učiniti je pratiti našu listu imena i pronalaziti duše koje trebaš uzeti.

Samia se osjećao pomalo olakšano nakon što je čuo svoje zadatke. Nije mu se sviđalo uzimanje ljudskih duša, ali je znao da je to dio Božjeg plana. – Imam li kakvih pomoćnika? – upitao je Samia, njegov glas lagano drhtav.

– Da, imat ćeš pomoćnika – odgovorio je Omniskius, njegov glas sada mekši. – Tvoj pomoćnik će biti anđeo vođa, Dux, koji će te uputiti u pravome smjeru i pomoći ti u bilo kojim situacijama koje bi mogle nastati.

Samia je bio zahvalan što će imati pomoćnika i osjetio se sigurnijim u obavljanju svog zadatka. Dok je silazio stepenicama, jer mu je još muka od lifta, sreo je i Praekonema. Praekonem je imao tužan pogled, a njegova sjajna kosa je počela opadati, kao da je nosila teret hiljada godina služenja. Nažalost, nije bilo vremena da popričaju, jer je Samia morao krenuti prema Zemlji nebeskom brzinom sa Duxom.

Dux je bio visok i stasit anđeo, sa širokim ramenima i krilima koja su se protezala unedogled. Njegovo lice je bilo ozbiljno, ali su njegove oči odavale blagi sjaj ljubaznosti i razumijevanja. Dok su zajedno letjeli prema Zemlji, Samia je mogao osjetiti miris svježe trave i cvijeća, kao da se nalaze u nekom predivnom vrtu.

– Bilo je vrijeme da Zemlja osjeti novog ubicu – pomislio je Samia, dok su se približavali svom prvom zadatku.

Dok su se spuštali prema Zemlji, Samia je mogao vidjeti kako se krajolik mijenja ispod njih. Prolazili su iznad gustih šuma, širokih rijeka i visokih planina, a sve to je izgledalo tako maleno i krhko iz njihove perspektive. Samia je osjećao kako mu srce ubrzano kuca, znajući da će uskoro morati preuzeti svoju novu dužnost.

Njegove misli su bile preplavljene pitanjima i sumnjama, ali je znao da mora ostati smiren i fokusiran. Dux je lebdio pored njega, njegova prisutnost pružajući osjećaj sigurnosti i vodstva. Njihova misija je bila jasna, i Samia je znao da mora dati sve od sebe da je izvrši na najbolji mogući način.