Izvršitelj

II - Riječi Bogu

Samia je visio iznad oblaka, kao da plovi u beskonačnom moru pamuka, dok su ispod njega lepršali sitni djelići oblaka, nježni poput perja. Svijet oko njega bio je ispunjen blagom svjetlošću koja je titrala i mijenjala boje, prelazeći iz zlatne u srebrnu, pa u plavičastu nijansu, dok se zrake sunca probijale kroz eterične oblake. Osjećao je miris nečega neizrecivog, kao da svaka čestica zraka nosi sa sobom uspomene iz djetinjstva, nevinost prvih koraka, i slast prvih poljubaca. No, usred tog mira, njegova duša je bila nemirna, uzburkana sumnjama i pitanjima koja su ključala kao vulkan pred erupcijom.

– Zar ne vidite ovu egoističnu ludost koja izvire iz mene? – povika Samia, raširivši ruke prema nebu. – Letim nebom i samo jednu osobu čujem. A i tog što čujem, ne plašim se.

Odgovor je stigao brzo i oštro, kao udarac bičem.

– Ni ti mene nešto posebno ne zanimaš da znaš, glupane.

Samia je osjetio kako mu srce ubrzano kuca, ali nije odustajao.

– Glupane? Ma dat' ću ti ja. Mada i ne znam kako izgledaš... Bože.

Iznenada, uz blistavu svjetlost koja se sručila na oblake od vune, ispred Samie se pojavila figura, nalik isklesanoj voštanoj skulpturi. Bio je to anđeo, savršen i blistav, s velikim bijelim krilima koja su se nježno ljuljala dok je stajao na oblacima. Njegove oči, duboke poput oceana, nisu uspjele ispratiti njegovu brzinu, a rukama je precizno kontrolisao svaki pokret. Samia je gledao u anđela, pokušavajući shvatiti što se događa. Bilo je nečeg nadnaravnog u tom biću, nečeg božanskog, što ga je istovremeno činilo nesigurnim i mirnim.

Ponovo, iako je već bio ismijan, upita s nadom u glasu.

– Bože?

Anđeo se nasmijao, ali njegov osmijeh nije bio prijateljski.

– Ama čovječe, ili, ma ne znam ni kako da te zovem više, jesi glup ili šta. Pogledaš gore vidiš nebesa, pogledaš dole vidiš djeliće Zemlje. Pa šta misliš gdje si?

– Bože? – ponovio je Samia, sada već očajnički.

– Ti si bespomoćan – odgovori anđeo s dozom sažaljenja u glasu.

Samia se trgnuo, pokušavajući shvatiti što se dešava.

– Čekaj, čekaj. Sada se šalim, dakle... Ako sam dobro razumio. Ja, Samia, ja sam preporođeni anđel.

Anđeo je duboko uzdahnuo, kao da se priprema za dugu priču.

– Svake godine nakon što čovjek umre, Bog ga pita...

– A Bog postoji? – prekinuo ga je Samia, sada već sa znatiželjom.

Anđeo je zakolutao očima.

– Ako me prekineš još jednom, upoznat ćeš Ga!

– Heh, nastavi, nastavi – brzo odgovori Samia, smiješeći se.

– Dakle, vi dolje mislite da svake godine osoba kada umre Bog je pošalje u raj ili pakao. Kada se sagleda iz naše perspektive, postoji tu još mnogo toga. Nakon što proživite svoj život, Bog će vam postaviti jedno pitanje. "Želiš li svu ovu ljepotu koju vidiš, imati za sebe ali ću te vratiti na Zemlju i dati ti test koji neće biti lagan, sve kako bi ispitao tvoju lojalnost i pobožnost ili ćeš doći i zauvijek raditi za mene." Pogodi šta si ti izabrao.

– Koliko god stvari izgledale čudno, ipak ću upoznati Boga. Ponovo.

Sama pomisao na Njega zaigrala je Samijino slabašno srce. Oh, Bože Dragi, Milostivi, Samilosni, pa znam kako sam umro. Umro sam od srčanog udara. Nije to ni bitno, moja smrt ništa ne znači. Sve tajne svemira su ispred mene. Zamišljao je kako namješta kravatu i kako nevidljivom vodom popravlja kosu u nebeskim salonima. Još su besplatni, pa divota. Svu tu misao prekinuo mu je snažni udarac od anđela pored njega.

– Alo! Šta je ovo? – povika Samia, držeći se za glavu.

– Razmišljaj na taj svoj jezik i pamet u glavu! – odvrati anđeo strogo.

– Nisam ni primjetio da postoji neki zakon ovdje, mislim tek sam stigao. Usput, kako se zoveš?

Anđeo je za trenutak oklijevao, a onda se predstavi s ponosom.

– Ja sam Praekonem, prvi i zadnji Božiji glas i...

– Vodi me Bogu, Praekonem – prekinuo ga je Samia, sada već odlučan i pun nade.