Kažu da je i čudovište imalo svoje srce.
Dok isto to srce netko nije uzeo u svoje dlanove i slomio ga malo jačim stiskom. Taj malo jači pritisak bio je dovoljan da stane kucati i obavljati svoju nužnu funkciju.
I dok je isti taj pali vuk gledao svojim tužnim okicama u nadi da će ga netko primijetiti, zapravo je stao kada je shvatio da se stvari neće pomaknuti.
Svijet neće stati, kazaljke će dalje pomijerati se svojom starom brzinom, a on će ostati samo pali vuk.
Na koricama knjige ispisanoj datumima i mutnim slovima među redovima, u toj knjizi ostati će stari lik kojega nitko nije primijetio.
I kao što je malo dijete žedno ljubavi kada se rodi, da bude prihvaćeno od strane roditelja, tako je i taj vuk gledao svojim rukama da pronađe vlasnika svoga srca.
Zašto se ne pitamo tko je tome vuku iščupao srce i možemo li mu pomoći na bilo koji način?
Zašto tome vuku nitko nije prišao i pitao da li je žedno vode?
A na koncu svega - - svi smo mi isti taj vuk.
Nekada bili.
A netko je sad.
Priđi vuku i slobodno ga zagrli, ukoliko je dobar neće te ugristi za srce.
I ispričati će ti zašto više nema srce, i zašto je čudovište ukoliko ga želiš poslušati.
