Kada čovjek hoda...
nekada ni ne gleda put ispred sebe.
Samo je potreban milimetar krivoga poteza, čovjek se spotakne i završi na tlu hladnoga betona. Pitanje koje stoji iza toga jest da li je taj beton doista hladan, ili je možda popločan sa žarom vatre.
"Gorilo je ognjište vatre u jednoj kolibi stare majke." - kazali mi tako seljaci jednom prigodom.
"Toliko je gorilo da je odnijelo i njezin život. Iako je stara jadnica još bila živa, no, kada joj je srce stalo kucati nisu je uspjeli vratiti. Otišla je kao pepeo, neka sada diše sa anđelima."
Pa tako dok sam sjedila toga dana i promatrala oči te starice duboko u srž, pokušavši doseći dušu iste te starice pronašla sam se na tome putu. Putu koji je bio popločan sa pepelom, laganim koracima došetala sam do izlaza i čekala da se vrata otključaju.
Makar sam snažno pritisnula kvaku, moje mjerilo snage nije bilo dovoljno sa time da pobijedim bitku.
Izgubila sam sve.
Pronašla se na kraju.
Udahnula tvoj pepeo.
I završila u dimu labirinta.
Iako taj pepeo nije bio samo običan pepeo,
označavao je kraj života.
To je bio tvoj pakao. Udahnula sam ga.
A da li sam se vratila živa?
Ne znam.
Nisam gledala put koji vodi u pakao osim tvoga.
Pa i neka sam udahnula,
i anđeli znaju mračan ples sa paklom.
Pridružila sam se tome plesu,
podučili me korake.
Samo što sam i dalje izgubljena na putu.
Možda i mrtva u kolibi.
