Jednom davno...
pričale su mi zvijezde o tebi.
Pričale su mi o tome kako je jednom postojao momak, dapače, galantan muškarac koji je toliko poštivao svoje žene da ih je vodio u svoje odaje.
I svaku noć po noć ubijao svojom ljubavlju.
Kako si mogao ubijati? U suštini, to mi se pitanje činilo povelike čudnovatim baš iz toga razloga što zvijezde nisu mogle ubijati. Zvijezde nisu zvijeri. Zvijezde nisu pakost za dušu. Zvijezde su bile svijetlost za dušu, odmor za umorne oči, blagodat za svemir.
Galaksije su pojam koji sam uvijek promatrala sa širokoga spektra. Zvijezde su sjajne, ma zvijezde su nešto najljepše što se rodilo u čitavome svijetu!
Pa, kako tako odviše galantan muškarac da ne voli te sjajne blistave zvijezdice na nebu? A što ako kažem da nisi volio ni to mračno nebo?
Svejedno si ih vodio u svoje odaje.
Ne žene.
Sve zvijezde si pretvarao u pepeo.
Pa tako i mene.
Sve dok zvijezde nisu utonule u pepeo,
osušile se od krvi.
I od njih ne ostane ništa.
Zato, neka one pričaju negdje daleko,
da si ti bio sjajna zvijezda.
A ja kažem,
da si samo puka misao.
Otrovan.
Zao.
Crna zvijezda.
Moćni afrodizijak,
magnet za pakao i takve zvijezde kao ti.
