Gorim u vatri,
zar ni to ne vidiš?
Gorim u posljednjem udahu tvojih riječi, no ti to ne vidiš i ne raspoznaješ.
Gorim pri tvome dodiru, dok me tvoje ruke nježno stežu oko vrata, u svoj toj strasti i adrenalinu ni tada nisi uvidio.
Gorim u umjetnosti tvojih slika, dok sam kapcima prelazila preko tvojih trepavica koje su činile tvoje oči boje crnoga vina upečatljivijim.
Gorila sam i tada dok sam te slikala, kistom radila linije tvojih dugačkih trepavica koje si posjedovao.
Gorila sam dok si šaputao slatku simfoniju riječi da me voliš, i da sam nešto najbolje što ti se dogodilo u životu.
Gorila sam i u tvojim lažima, iako sam ih sa svakim atomom u sebi gutala sa ponosom.
Gorila sam i sa svojim propalim snovima, i uništenim svijetom u obliku malene petogodišnje djevojčice koja je živjela u bajci sa princem sretno do kraja života.
Barem su u bajci sašiveni sretni završetci, pa sam si pridala oduška sanjariti da sam u tome svijetu.
Okružena srećom, iako si svu sreću oduzeo.
Živost u meni.
Kosti u grudima.
Srce na platnu.
Riječi na nebu.
Sve je izgubilo smisao.
I gori u komadićima vatre.
Kao i moja duša okovana prašinom.
