Kažu ako je duša gladna...
nahrani je i napoji.
Da bude sita. Da bude mirna. Da bi duša mirno mogla zaspati, potrebno je da se osjeća zadovoljno. Kažu da je treba nahraniti sa dobrim djelima i toplim rukama, a da će sretno disati ako je napojimo sa nekoliko čaša vode.
No, što ako i to nije dovoljno da duša ostane sita? Što ako su u njoj ostali stari čavli okovani prašinom i blatom?
Na ovome svijetu nismo svi rođeni pod budnim okom sretne zvijezde koja nam je donijela mirnu sudbinu u životu. Mirna sudbina može biti zapetljana vrtlogom laži i spletkarenja, kriminala, krvi, u maloj kapi alkohola, u venama dvoje zaljubljenih mladića. Katastrofa se nalazi svugdje oko nas i u nama.
Ako ne možemo prepoznati katastrofu u nama, dovoljno je samo da kliknemo na internetu link od nekog poznatog članka sa puno pregleda i komentara i da utonemo u riječi slova. Može biti da je riječ o humanitarnoj akciji, ili da je djevojčica od dvije i pol godine oboljela od neizlječive bolesti. U svim tim redovima slova, rečenica, zareza sakriva se katastrofa kojom smo okruženi i sa kojom se imamo prilike susretati gotovo svaki dan.
Ponajprije oni nesretni ljudi koji za sobom rone tonu neisplakanih suza - takve suze se ne vide, ali žive u duši. Kucaju toliko pakleno, razgaraju svaki milimetar i metar atoma, makrona i sve kemijske reakcije. Nazovite to kako god vam je volja - katastrofa smo mi sami. Sama naša pojava.
Pa kada je duša gladna, podajte joj koju kap tajne da bude sita. Znate kako kažu, nekada je tajna bolja od surove istine.
Grijeh je lagati.
Grijeh je onda i ljubav, zar ne?
Volimo i lažemo.
Dvije strane svijeta koje vode u šarenost.
A šarenost do niza dugih lanaca.
Da nema lanaca, ne bi bilo ničega. Ni puke tajne.
Svijeta.
Prevara.
Gladnih duša.
Suhih usana.
Bolesne djece.
Razbijenih srca.
Blatnih asfalata.
I recepata za bol.
