Plamen podijeljen drugima

Vjerujem u život vječni. Da li djelujem?

Stigli smo u Međugorje. Nešto je čudno u zraku tog mjesta. Dolazak je tako oštar. Nabijen emocijama. Napastima. Na rubu plača. Gužva vašarišta. A onda se polako počne 'topiti' srce i duša. Prepuštam se zemlji, ljudima dozvoljavam da me oni vode.

Misa u 11 u crkvi sv. Jakova je već počela kada smo stigli. Propovijed je u toku. U kapelici također. Francuzi. Dobili smo zapravo vrijeme, upravo potrebno za mirenje i uranjanje u sebe.

Na mjestu Krista uskrsloga stoji veliki znak 'Silentium' i - velika grupa Talijana kojima mlađi franjevac žustro drži katehezu. Govore o ljubavi. O malenima. O tome što Isus traži od nas. Zove nas da pružimo ruke - njemu, jedni drugima. Dok on govori ostali slušaju. Ali uključuju se u razgovor. On ih poput učitelja pita. Traži od njih odgovor. Traži od njih da budu aktivni. Da govore. Da iziđu iz sebe. Da djeluju. U tom razgovoru koji nije monolog osjećam da uspostavlja Civilizaciju ljubavi.

Za to vrijeme, uz njih, formiran je red vjernika koji prilaze Uskrslom i natapaju maramice kapima koje se pojavljuju na Kristovom pregibu noge. Promatram njihovu upornost. Pristup. Vjeru. Čak i oni, kojima je važan kadar u kojemu će se pojaviti na fotografiji, na licu i u očima imaju odsjaj plamena Uskrsne svijeće.

Podne je. Zajedno s Talijanima molimo Pozdravljenje. Dobijamo i blagoslov njihovog duhovnika. Želi im Dobar Uskrs i Dobar tek. Vjerojatno nikada više neću vidjeti nikoga od njih, a opet ... zajedno smo urasli u Krista uskrsloga. Koji narod to može imati? Samo Izabrani.

Naša Misa počinje u 13 sati. Prije nas Brazil slavi svetu misu. Pater je prisustvovao dijelu engleske mise. Damir i Ema po običaju igraju lovice. Dina moli iz 'Serafskog cvijeća'. Ja listam Misal i pripremam čitanja. Prisjećam se Cavtata. Bolesnog prijatelja. Čitam: „Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci.“ (Dj 2, 32) Koje svjedočanstvo to Bog traži od nas! Kojeg Isusa? Zar svakoga od nas? I mi da drugome budemo svjedoci? Ne preostaje mi ništa drugo nego glasno pročitati redak psalma uz Aleluja: „Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu!“ (Ps 118, 24).

Pripremio sam za našu malu grupu tri hostije. Onda je došlo još Hrvata, pa neki stranci. Dopunili smo patenu. Pater je iskusnim okom samo asistirao ispod glasa: „Još. Još.“. Na kraju, misno slavlje je bilo zaista slavlje s popunjenom kapelicom. Najava kako će se pričest dijeliti pod obje prilike izmamila je neskriveni uzdah i usklik: „O koja milost!“. Žena pod maramom i muškarac, Španjolci ili Portugalci, mahnuli su, nijemo govoreći: „Nemojte nas izostaviti!“.

Slavimo spomen na Večeru Gospodnju. Svaki sakralni prostor ima svoju čar. Sakralnost ne čini arhitektura ili interijer, već sam čin misnoga slavlja. Stoga je i moguće da se valjana euharistijska gozba održi u školskom predvorju, ili atomskom skloništu. Međutim, ta kapelica u Međugorju, natopljena je tolikim molitvama, tolikim pokorama, radostima, tugama, veseljima i žalostima. Prisjećam se svih onih misnih slavlja kojima je hodočastila 'misa u 11' s Kaptola. Zagovora i molbenica.

Poslije Mise, pater je nakratko zaigrao lovice s Emom a onda se smjestio u auto i listajući Glasnik mira strpljivo čekao da se prikupimo. A mi ostali, zapalili smo svijeće pred Križem, poklonili se pred svetohraništem u sada već praznoj crkvi i pohodili Mariju pred kipom što stoji ispred. Vrijeme je da krenemo kući.

I dok smo se polako probijali ulicom kroz popodnevnu gužvu, prebirući u sebi razmišljanja, kao da je pročitao naše misli, pater je raširio ruke i uskliknuo: „Zbogom Međugorje, malo mjesto molitve, pokore i obraćenja“.

Kasnije, čekajući ručak, naslonjen o zid pored rijeke Trebižat, samo je kratko komentirao: „Sada sam tako miran.“.

U Zagreb smo se vratili oko 22 sata. Samostan je bio tih, skoro prazan. Sva braća su u Samoboru na Kapitulu. Samo nas je Dragan dočekao. Pater je došao kući. Ostatak družine je krenuo svaki svojim putem. U srcu smo prebirali uspomene i primljene milosti.

Nakon tri dana okupana suncem, zapuhao je vjetar i počela je sipiti lagana proljetna kiša.