Plamen podijeljen drugima

Zagonetka smrti

Cavtat je udaljen niti dvadeset kilometara od Dubrovnika. Prvo smo ukrcali patera kod Male braće koji je dobro naspavan i raspoložen jedva čekao  da stignemo na odredište. Potom smo kod Lapada ukrcali dvije sestre, Emu i Marijanu - i krenuli put cilja našeg hodočašća.

Dan je bio sunčan i topao. U daljini se ocrtavala obala i nazirao Cavtat. Na jednom brežuljku ocrtavala se bijela kupola, pater je uzviknuo: „Eno ga, eno ga!“. Cijeli naš život, htjeli mi to ili ne, odvija se hodajući putem od kamena koji označava udaljenost na putu do drugog takvog kamena. Nekada su sve udaljenosti govorile koliko ima do Rima. Vječnoga grada.

Za nas kršćane, postoji samo jedan vječni grad: Novi Jeruzalem. To je Božji grad kojemu stremimo. Želimo se smjestiti u podnožje njegovo i napiti na rijekama žive vode koje iz njega istječu. Na kraju noći Vazmenog bdjenja kod blagoslova vode pjeva se: Vidjeh vodu, gdje izlazi iz hrama s desne strane, aleluja, i spasiše se svi do kojih dođe ova voda i reći će : Aleluja, aleluja.

Da li negdje postoji kamen na kojemu piše koliko još imam prijeći do svetoga grada Jeruzalema? Ne znam. Sam Isus je govorio kako to nitko osim Boga ne zna. To je njegova tajna - časa naše smrti. Cijelo naše putovanje od Zagreba do Cavtata povezano je u mističnost smrti. Veliki tjedan. Vazmeno bdjenje. Mauzolej na groblju ponad Cavtata. A opet, svi u sebi imamo radost, a ne tugu. Kao da zaista pijemo na izvoru žive vode! Pa to i jeste tako. Naša snaga je naša vjera. Znak križa koji često napravim nesvjesno, upravo u toj nesvjesnosti nosi tu živu vodu. Čineći nešto, govorim duboko u svom biću: „Ja upravo to činim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Tako neka bude.“ Kada škropim svetom vodom ja raspršujem onaj blagoslov kojim je ta voda blagoslovljena u Vazmenoj noći.

Ispred franjevačkog sasmostana dočekala nas je mala grupa upućenih u našu misiju. Malo smo se odmorili u skromnosti franjevačkog doma s fra Baldom Marijanom Zlovečera, a onda krenuli put vrha. Časna sestra Veronika iz Družbe kćeri milosrđa, koja je grabila naprijed nosila je petsto i više godina stari kalež kako bi svečanost misnog slavlja imala još veću čast. Prolazili smo redom pored starih borova, palmi i čempresa. Polako je pucao vidik prema sve širem moru. I onda smo izbili na vrh. Ulaz u groblje sv. Roka. Zaštitnika i imenjaka našeg predslavitelja, krsnim imenom Roko Duda. I tamo, natkriljujući samo groblje, stajao je veličanstveni bijeli labud. Uokolo su stajali grobovi, spomenici koje živi podigoše mrtvima. Neki mali, neki veći, neki novi, neki stari. I mauzolej - kao najveći među njima. Tko si ti čovječe da te se spominjem? Simboli imaju svoje mjesto u našem životu. Tako i ovi simboli: simboli smrti i čovjekove želje za vječnim. Bojim se prolaznosti. Želim prolazno zamijeniti za vječno. Kada molim Gospodina da mi udijeli milost ugledati njegovo lice neokaljan i „na času smrti“ da se ne odreknem Njega, to znači da molim za ustrajnost svoje vjere koja neće imati sumnje u neprolazno i vječno.

Grobna kapela posvećena Gospi od anđela. Uzdignuta, sa zvonom na vrhu i velebnim ulazom kojega ozbiljna pogleda prate dvije karijatide. A ponad njih: anđeo koji se moli. Raširenih ruku tri puta je uzviknuo: „Svet! Svet! Svet!“ I onda je zastao u vječnom trenutku iščekivanja jeke svog poklika. Do onog dana kada će Sin Božji ponovo sići na zemlju. Tada će Orant ponovno zakliktati svoju pjesmu. Na masivnim brončanim vratima nalaze se likovi Ćirila, Metodija, Grgura Ninskoga i svetog Save. Oveći ključ koji su Helena i Lucija, čuvarice mauzoleja, pobožno nosile, uklizio je u bravu i kročili smo u bjelinu kamena. Osim vratiju kroz koja smo prošli i samog zvona, sve je rađeno od bijelog bračkog kamena.

Kao pozdrav i sjećanje na fra Aleksu Benigara i pripremu njegovih razmatranja 'vrhu evanđelja' za objavu, prvo što nas je dočekalo kada smo kročili na mramorni pod bio je  tetramorf, mozaik četverolik sa simbolima četiri evanđelista: anđeo - sv. Matej, krilati lav - sv. Marko, bik - sv. Luka i orao - sv. Ivan. „I u sva četiri bijaše lice čovječje“ (Ez 1,10). A potom anđeli s pjesmom, psaltirom, što nas je podsjetilo na petu fra Aleksinu knjigu - Psalme.

Ali ipak ono što prvo bljesne u pogledu jeste glavni oltar mauzoleja s Bogorodicom i Djetetom. A ispod njih, kako prikladno upravo u ovom danu, Janje žrtveno s kaležom za prinos beskrvne žrtve na spas svih duša pokopanih u zemlji kao i onih koje još lutaju ovom zemljom tražeći vječnost počinka. Još niže nalazi se reljef onih koji plaču nad Onim koji je pokopan i koji je treći dan, upravo danas, uskrsnuo od mrtvih.

I još pokrajnje kapele, raspelo, anđeli s dušom pokojnika i onda - neizmjerno mnoštvo anđela. Zaista je to krasno zdanje. Kamen koji odiše životom. Krist, Raspeti. Marija i Dijete. Toliki anđeli, duše svih pokojnika na tom groblju sakupile su se u njihovim licima. A sva su jednaka, blaga pogleda i smirene duše. Duša počiva u Gospodinu.

Prikupilo se tridesetak vjernika. Nešto prije podneva fra Bonaventura je izašao pred Mauzolej, onako obasjan suncem, u bjelini svečanog misnog ruha, sjeo ispod jednog rascvalog grma i - zapjevao Vazmeni hvalospjev. Redom je tumačio što sve znače riječi pjesme hvale. Ponavljali smo svi zajedno one ključne istine koje nam otkrivaju tajnu smrti. „Isus je za sebe rekao: ja sam svjetlo svijeta tko ide za mnom neće hoditi u tami“, te 'I noć će sjati kao dan i noć mi je svjetlo u radosti mojoj.' Kada je pročitao „marljive pčelice“ - uskliknuo je podižući ruke: „To je sav ljudski rod u ovoj noći posvećen!“.

Točno u podne, gromko zvono oglasilo se nad mjestom. Ponovno su odjeknule riječi zapisane u broncu: „Ako upoznaš tajnu Ljubavi, riješit ćeš zagonetku Smrti i povjerovat ćeš u Život vječni“. Na taj zvuk prenuo se mali Gabrijel koji je sa svojih nepunih šest mjeseci do tada mirno spavao u kolicima uz svoju majku Mariju. Zaplakao je, ali kao da je želio poručiti: „molite vi za mene, jer ja sa svojim anđelima molim za vas“.

Potom smo pošli u grobnu kapelu. Kako kaže fra Bonaventura: tada smo u Misi prinijeli Bogu sav svoj dosadašnji život i započeli novi. Od svega života ono što će nam ostati jeste proslava zajedništva s našim Bogom kada je on došao među nas, živ pod tajanstvenim velom kruha i vina.

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,

jer je vječna ljubav njegova!

Upravo kako je Pero pročitao iz poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.“ (Kol 3, 1-4) Amen. Tako neka bude svima nama koji smo tamo bili i rješavali zagonetku smrti.

U jedan sat fra Bonaventura Duda podijelio je svečani blagoslov i otpustio nas da pođemo u svijet naviještati Riječ Božju. Pozvao nas je da u znak oproštaja dodirnemo sveti kalež, predmet izrađen pred petstotina i više godina te posvećen bogoslužju u kojemu se vino pretvara u Krv našega Spasitelja. A za kraj, svoj doživljaj profesora Bonaventure Dude ispričao je i cavtatski župnik don Ivan Penava.

Time je završila sveta Žrtva uskrsnica - misa u mauzoleju obitelji Račić koju je predvodio fra Bonaventura Duda na Uskrs 2011. godine.