Plamen podijeljen drugima

Obitelj Račić

Cijelu obitelj Račić je pokosila ona zlokobna španjolka nakon prvoga svjetskoga rata. No još mnogo prije, kada je godine 1914, gospođa Račić naručivala mauzolej, molila je umjetnika: Kada umrem, hoćeš li mi isklesati grobnicu, pružajući dokaz da je smrt samo prividna?

U Manje braće je Uskrsno bdijenje počinjalo u 22 sata. To nam je dalo dovoljno vremena da prošetamo kroz Grad. Spustivši se u Staru luku, Marijana nas je povela na Stradun, pa prema Jezuitskoj crkvi. Kao dubrovački student dočekala nas je sa željom da nam pokaže 'svoj' Grad. Kasnije nam je pater rekao kao je i on obilazio Grad u to isto vrijeme. Svaki svojim putem, nismo se sreli, što nam je opet dalo i mogućnost da ga doživljavamo svaki na svoj način, ne ometajući jedni druge.

Put nas je vodio natrag preko Straduna uz sve one Dubrovačke znamenitosti, pored Orlanda pa do Manje braće. Miješali su se stranci i domaći, oni u potrazi za zabavom i oni u svečanijim odjelima s košaricama i blagoslovljenom hranom. Upravo je završila misa u sv. Vlaha i polako su izlazili na Stradun. Noseći Uskrsloga u sebi suočili su se sa Starim svijetom.

Oni koji su upravo doživjeli pobjedu života nad smrti: „...kakvo čudo u očima našim!“ Oni, dakle, silaze u taj svijet, uzavreli Babilon. Oni imaju dokaz da je smrt samo prividna jer ih vodi ruka Neumrloga. O, kako krhko izgledaju! Kako su klecave njihove noge. Zbunjeno stoje posred Straduna sa svijećom u jednoj ruci i košaricom u drugoj. U to se oglasi zvuk zvona s gradskog sata. Udarci bata odjekuju poput njihovih srdaca. Bljeskovi aparata koji snimaju trenutak zvona hvataju i njih. Postaju Orlando koji stoji s mačem - kip i oni - poput kipa.

I onda, polako, kreću dalje, u svoj život svagdana. Noseći uskrsnu svijeću za sutra, prekosutra i svaki dan. „Kršćani vjeruju da s tim Kristom, uskrslim i živim, koji jest s njima i među njima, mogu ostvariti najintimnije zajedništvo koje oni oduvijek nazivaju baš zajedništvom, postaju Jedan u Kristu (Gal 3,28). ... To je njegova posljednja zapovijed: Idite u sav svijet!“. (B. Duda, Teovizija 1996.) To je Krist i naši svagdani.

'Kada umrem' - ali kome i za koga? Ovom svijetu ili Kristu? Gledajući živost Straduna, sebe ali i sve koji su se došli zabaviti i odmoriti od ovoga svijeta, da li sam živ? Da li su oni živi? Nije li cijeli taj Grad jedna mramorna grobnica u koju su položena tijela. Umrlih - ali kome? Smrti koja je konačna ili smrti koja nije konačna.

Jer, kako pjeva sv. Franjo:

Hvaljen budi, Gospodine moj,

po sestri nam tjelesnoj Smrti

kojoj nijedan smrtnik umaći neće.

Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu,

a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,

jer druga im smrt nauditi neće.

Tako dođe veče i skoro 22 sata. Crkva kod Manje braće bila je još zatvorena. Ispred nje je stajala poveća grupa Talijana. Svi sa, jednakim, svijećama u ruci. Dio paket aranžmana. Kršćanski i pohvalno. Poručuju: „Došli smo se odmoriti ali i hvaliti Gospodina“. Stoje, razgovaraju, čekaju. Čini me nekako opuštenim gledati njihovu vjeru, njihovo pouzdanje u Božju milost. Kako to osjećam? Ne može se to opisati. Može se osjetiti. To je svjedočenje. To je svjetlo svijeta i sol zemlje. Sv. Augustin je rekao da će nas Bog razlikovati po okusu: da li smo bljutavi ili ne, tj. koliko smo bili sol za bolji okus zemlje.

Desetak minuta prije početka obreda, crkva je otvorila svoja vrata. Sjeli smo naprijed. Lijevo od nas prve redove popunile su sestre franjevke iz samostana svete Marije na Dančama. Požrtvovnost njihovog svjedočenja ljubavi prema Ljubavi cijelim svojim životom dala mi je na neki način posebni pečat cijelom Vazmenom bdjenju. Kao da se u njima prelamala muka našega Gospodina, njegovo uzdignuće na križ i polaganje u jedan od onih malih grobova na Dančama. Njihova vedrina i otvorenost bila mi je u pravom skladu s radošću Uskrsa.

Unutar crkve se palila Uskrsna svijeća, te je Ema pohitala primiti sa samog Svjetla plamen na svoju svijeću i prenijeti ju nama. Na kraju prilikom blagoslova hrane, obilno smo poškropljeni blagoslovnom vodom posvećenom te noći. Između plamena i vode tekla je obilna rijeka Božje Riječi i prebogate liturgije Usrksne noći.

Nakon Vazmenog bdjenja pošli smo kući noseći svoj skromni zamotuljak s hranom za novi život. Kada smo krenuli na počinak, napunilo se dvadeset sati kako smo ustali. Ali ni traga umoru. Radost, veselje i nestrpljivo iščekivanje sutrašnjeg dana.