Sentiment

Danka

Danka živjela je u velikom gradu,
Proglasili su je najljepšom ženom na svijetu,
Svako ko bi je pogledao,
Pao bi u njenu sjenu.

Jednog sunčanog dana,
Šetala se gradom,
Ugledala je djevojke koje su nosile veo na glavi,
I koje su blistale u bijelim svilenim haljinama.

Pomislila je da se nešto lijepo slavi,
Pogledala je prvu,
Pa drugu djevojku,
Dok nije pronašla mladu,
Bijelo lice joj je prekriveno velom,
Stopila se sa njim,
Usne joj izgubile boju,
Oči su joj blistale snažnim sjajem,
I odavale su osjećaj nostalgije.

Svojom skrivenom ljepotom Danku je očarala,
Međutim, to joj nije narušilo ego,
Na trenutak je možda i osjetila zavist,
Ali zavist je postala nevažan osjećaj.

Pogledala ju je ispod oka,
Shvatila je ona šta Danku mori,
Pozvala ju je u svoje malo društvo.

Na glavu joj prebaci veo,
Nosila je malu bijelu haljinu,
Kad gle čuda,
Svaka djevojka je ljepša od najljepše,
Nijednoj ništa ne fali,
Svaka sjaji svojim sjajem,
U svakoj se krije sreća,
A sreća kada se dijeli, postaje veća.