Sentiment

Tranzicija

Zdravo, moje ime je sasvim prosječna djevojka,
Ne mogu da navedem nijednu stavku koja će učiniti me nečim autentičnom,
Ali sva mehanizacija koja upravlja ovim životom,
Ulijeva mi nadu da nisam sama u svojoj zamisli.

Hvala na pitanju, sasvim dobro živim,
To kažem svima i svakome koga sretnem,
Ali mašinerija zna da lažem druge i sebe uzalud,
Da li sam možda posrnula?

Svaka ličnost koja krije se u dubinama mojim izgovara drugačije rečenice,
Nešto steže i stomak mi pritiska,
Oh, da li sam to izgubila govora moć?
Ko razgovara sa svim ovim svijetom, da li je to moj glas?

Dajem si stotine razloga da te glasove ugušim,
Da ih svrstam u kategoriju izblijedjelih ljubavnih pisama,
Dajem si stotine razloga da smirim svoje pokrete,
Pokreti izgubili su ton i postali su samo beskonačan niz slika.

Prepuštam se zvuku te magične tišine,
Tišina sa mnogo ljubavi plete džemper oko moga tijela,
Prepuštam se zvuku lupanja srca, svakog daha i uzdaha, zvuku svakog skrivenog bola,
U dubini ove duše osjećam suštinu sebe.

Tišina vodi me na putovanje,
Putujem kroz prostor ispunjen sjenkama,
Te sjenke znaju više o meni nego što znam ja sama o sebi,
Glasovi kroz njih sve tajne izdaju.

Plašim se da se suočim sa strašnom prošlošću,
Pred očima smjenjuju se sve te slike,
One su uzrok, razlog, i glavni okidač zašto sam ovakva danas,
Suviše tiha, suviše ispunjena gnjevom za koji nemam dozvolu da ga izrazim, suviše emotivna i suviše ničija.

Džemper umjesto sreće uliva tugu u kosti,
Pokušavam da uđem u korak sa vremenom,
Sat lagano otkucava, i svu svoju snagu gutam,
Ne bih željela da hodam brzim korakom, želim da usporim već jednom, svega mi je više previše.

Odjednom začula sam nečije korake,
Po hodniku gazi kao po modnoj pisti,
Čujem zvuk štikle kako nabada pod,
Izvor zvuka sve više počinje da se približava.

Meni nepoznat lik uvija se oko tijela kao zmija,
Češe me dugačkim noktima i omamljuje stihovima,
Želim odreći se glasa njenog opojnog,
Sve više upadam u zamku zabranjenu.

Ćutim i osluškujem sve što dešava se u okolini,
Nadajući se da džemper će mi biti dobar drug,
Započela je borba, ljuta i tiha,
Tišina vodi jedan prema nula, spremna sam za narednu rundu.

Zmija je ratoborno kidala žice koje je tišina rasplela,
Tišina je uporno ćutala i žice bivale su sve snažnije,
Zmija jeste se žarko trudila, ali na njenu žalost nije uspjela,
Iz tijela izišla je neslavno, na njenu nanesenu emotivnu štetu i bol.

Želim da postanem ona stvarna ja,
Da ne postoji više pritisak i bojazan,
Kako živjela sam sa sobom sve ove godine,
Najbolje bi bilo sada da me nazove podzemlje i da spomene da njemu pridružim se.

Poziv dobijam i ne odbijam,
Žele dušu da smrve i da od nje naprave čaj,
Čaj od ljudskih duša služe bogovima, boginjama,
Ne želim da običan sam smrtnik, želim da pridružim se njihovom svijetu, čak i na svoju štetu.