Sentiment

Oči zelene

Prošle su dvije godine,
Dvije godine koje su se razdužile,
Kao da smo na utakmici našeg najdražeg kluba,
A produžeci traju prokletih deset minuta,
Prije dvije godine na današnji dan,
Pogledali smo se posljednji put.

A konačno stigao je dan lijenim korakom,
Kada ću moći da ugledam te ponovo.

U italijanskom smo restoranu,
Naručujemo karbonaru i bolonjeze.

Smješkamo se usiljeno,
Oboma neugodnost postala je drugo ime,
Tvoje oči stvaraju mi neugodan osjećaj,
Želim sebi da ih prisvojim.

Tvoje oči zelene prodiru mi u srce,
I ono malo tuge izašlo je napolje,
U očima igraju ti iskrice,
Koje sačuvao si samo za mene,
Poznajemo se najbolje,
I kakvu poruku te iskrice šalju.

Narudžba kasni nam deset minuta,
Ali to nam nije trenutno najvažnija stvar,
Važno je da se očima najbolje razumijemo,
Kao da sami smo u cijelom restoranu,
Dok svijet okolo se razgovara,
Mi sami smo u svom šarenom balonu.

Kako nisam ranije primijetila,
I kako nisam ranije te tvoje oči zelene prizivala,
Kako sam ih tako lako pustila od sebe,
Da nestanu poput praha.

Znam gdje ne smijem da pogriješim,
Što duže da te zadržim u svojoj blizini,
Da se volimo sve više i više,
Znamo sada sve,
Kako da funkcionišemo od sada pa na zauvijek.