Iza devet kunfina

Prve lekcije

Stajali su na čistini ispred kolibe u peterokutu odvojeni jedan od drugog toliko da su, kad bi ispružili pored sebe ruke, taman vrhovima prstiju doticali onog lijevo i desno.

Mahovina je obrasla tlo koje, zbog divovskih pinija koje su rasle oko kolibe, nije doticalo sunce. Krsnik im je rekao da izuju cipele i Vita je osjećala vlažno tlo pod nogama i povjetarac na golim zglobovima. Tu i tamo bi u krošnji obližnjeg bora vjeverica skočila s grane na granu povremeno zastavši u svom poslu da promotri neobičnu družinu.

"Tko mi od vas može reći, što je najvažnije u životu krsnika?"

Jedan od blizanaca se ohrabrio, "Magija," rekao je odsječeno i važno.

Krsnik nije ništa odgovorio, samo je pogledao ostale da vidi slažu li se.

Drugi je blizanac uzbuđeno preuzeo riječ, "Košuljica u kojoj je rođen! Bez košuljice krsnik gubi svoju moć i bilo koja štriga će ga pobijediti," samozadovoljno se nasmijao pogledavši brata.

No krsnik je i dalje šutio. Onda se mali Jan okuražio, "Bitne su životinje. Krsnikova duša mora ući u tijelo psa ili koze ili vuka da bi se borio protiv štriga," rekao je podrhtavajućim glasom. Vita nije znala što je najvažnije u životu krsnika pa je šutjela. Ali imala je osjećaj da ti odgovori nisu bili ono što je krsnik htio čuti.

"Vita, što ti misliš?"

Sjetila se svoje želje da pomogne susjedi, da liječi ranjene životinje i skida uroke. Da brani selo od nesreće i lošeg vremena.

"Selo?" rekla je nesigurno. Krsnikove oči su zaiskrile i on polako kimne glavom. "Točno. Krsnik živi za ljude kojima je prisegnuo pomoći. Bez sela nema ni krsnika jer se on nikad ne bori za svoj boljitak i uzdizanje." Vita je na trenutak osjetila ponos i neobičnu sreću. No onda je vidjela mračni pogled kojim su ju gledali blizanci i zadrhtala.

"Sada ćemo ići na jedno posebno mjesto, a putem želim da naberete sve gljive koje znate prepoznati i stavite ih u košaru. Ako vidite neke koje ne poznajete, pozovite me pa ćemo ih zajedno identificirati. Semilanceata nam treba za ritual inicijacije" rekao je i okrenuvši im leđa, krenuo u šumu. Vita je shvatila da svi osim nje već drže svoje košare i brzo je potrčala natrag u kolibu. Bez daha se vratila na čistinu no ostalima već nije bilo traga. Ipak, uskoro je Jan provirio između borova i mahnuo joj. Potrčala je prema njemu zahvalno mu se nasmiješivši.

Sat su vremena gotovo šutke hodali kroz gustu šumu jedan iza drugog. Vita je bila zadnja u koloni. Ispred nje, Jan se trudio zadržati grane trnovitih grmova pored kojih bi prošao da je ne šibaju po licu. Nije uvijek uspio. Nakon što je jedna proletjela na milimetar od njenog oka, dala mu je nekoliko koraka prednosti. Zrakom se širio opojan miris trulih borovih iglica. Hodali su gotovo stalno uzbrdo, blizanci su teško disali ali nisu htjeli prepustiti svoje mjesto na čelu kolone. U jednom trenutku krsnik se naglo zaustavio. Ispred Vite, Jan je udario glavom u blizanca. Vita se progurala ispred njih i vidjela da su zastali ispred cilindrične drvene skulpture visoke poput odraslog čovjeka. Bila ugniježđena između dva bora, podnožja zaraslog trnjem. Pitala se tko je skulpturu napravio i zašto je sada stajala tu, potpuno zaboravljena i zanemarena. Četiri ozbiljna lica bila su grubo izrezbarena na vrhu i gledala svatko na svoju stranu svijeta. Donji dio bio je prekriven runama i rezbarijama šumskih biljaka. Ivo je položio ruku na drvo, spustio glavu i nešto kratko promrmljao. Onda je pogledom prešao po novacima.

"Tko će mi reći čija je ovo skulptura?" Učenici su šutjeli. Posebno je dugo zadržao pogled na blizancima. "Niste čuli za Peruna?" upitao ih je.

"Da, Perun," rekao je jedan od njih.

"Naravno, Perun, otac nam je pričao o njemu," nadovezao se drugi. Vita ih je promatrala pokušavajući dokučiti postoji li među njima neka sitna razlika po kojoj bi ih mogla razlikovati. Bili su visoki, guste valovite smeđe kose. Jagodice oštre poput britve na obojici. Dva para identičnih hladnih plavih očiju.