Iza devet kunfina

Mentalni dominij

Vita je primijetila da je Janu bilo neobično važno svidjeti se krsniku. Pratio bi ga u stopu pokušavajući predvidjeti njegove potrebe i – iako se još uvijek ujutro nije uspio ustati prvi da mu skuha kavu – ostatak dana gotovo ga je nemilosrdno dvorio. Primijetila je i da krsniku to pomalo ide na živce, ali kao da nije imao srca odbiti svog revnog pomagača.

Blizanci su ga ismijavali i podmetali mu nogu kad bi slijedio krsnika po kolibi s nosom zabijenim u knjigu, ili u sadržaj staklenke koju ga je krsnik zamolio da mu donese. Jan se na to nije obazirao. Samo bi ustao kao da se ništa nije desilo i nastavio sa svojim zadatkom, bilo da mu ga je krsnik zadao ili ga je sam izmislio.

Jednog dana, kad je Ivi očito dozlogrdilo to dječje nadmetanje i komešanje, poslao ih je sve četvero van kolibe.

"Danas nećemo učiti. Odite vani i budite djeca. Ne zanima me što ćete činiti, samo mi se ne vraćajte u kolibu prije mraka."

"Ali - bit ćemo gladni," rekao je Jan zabrinuto.

"Kakav žicaroš," dobacio je jedan od blizanaca. "Zar ti roditelji nisu spakirali ni dva oraha? Da sam ja takav siromah radije bi se ubio nego gladan išao po svijetu," pogledom je znakovito prešao preko Janove pokrpane odjeće.

Jan je nekoliko trenutaka stajao, ne usuđujući se pogledati ni Vitu ni krsnika koji bi obično uskakali u pomoć kad bi ga jedan od blizanaca maltretirao. Onda je naglo istrčao iz kolibe tresnuvši iza sebe vratima.

"Samo zato što netko nema sanduk pun suhe slanine," mrzovoljno je dobacila Vita, "ne znači da je manje vrijedan. Kad bi se svi ubili svaki put kad ih malo nevolje zatekne u životu ne bi čovječanstvo baš daleko doguralo!" viknula mu je u lice i potrčala za Janom. Činilo joj se da je baka Zora jednom rekla nešto slično, nadala se da nije nešto pomiješala.

Čistina ispred kolibe bila je prazna. Stajala je ispred vrata pokušavajući odlučiti kojim putem da krene. Onda se sjetila malenog vodopada koji su nedavno otkrili na kojem su se voljeli osvježiti kad bi dani bili posebno vrući. Srećom, kad je stigla do njega, odmah je uočila Jana kako sjedi na kamenu pogleda uperenog prema vodi.

"Jan," dozvala ga je nadglašavajući šum slapa.

Okrenuo se prema njoj i brzo počeo laktovima brisati lice. Sjela je pored njega ne rekavši najprije ništa. Onda se naljutila.

"Ne možeš dopustiti da te tako lako isprovocira," rekla je koliko je mogla blago. "Kako će biti kad se sastaneš sa štrigom?"

Jan ju je pogledao. "Nekad mi se čini da je Mladen štriga," rekao je šmrcajući.

"Znam, i meni," nasmijala se. "Pusti njega. Šta kažeš na to da se okupamo, pa onda odemo potražiti kupine da nas drže do večere?"

"Ne," iznenadio ju je čvrstim tonom. "Pomogni mi vježbati mentalni dominij." Vitine su oči zaiskrile. To je bilo nešto s čime se Jan najviše mučio. Nije bio loš u stvarateljskoj magiji, u anatomiji je gotovo briljirao, no kad je trebalo kontrolirati misli i emocije - tu je bio slab. I tu je slabost Mladen iskorištavao.

"Okej, ako želiš, možemo probati," rekla je ustajući. Stali su nasuprot jedan drugome pored potoka. Ozbiljni pogledi su im se sreli na što su se nasmijali.

"Jesi li spreman?"

Jan je najednom izgledao jako fokusirano ali pomalo nervozno. "Č-čekaj! Što ćeš učiniti?"

"Tako ćeš i štrigi reći nek pričeka?" prenuo ih je podrugljiv glas. Blizanci su ih pronašli.

"Što hoćete? Nađite si vlastitu zabavu," dobacila im je Vita.