Iza devet kunfina

Kroz tamnu noć

Vita je sjedila u sobi osvijetljenoj tek malom stolnom svjetiljkom i čekala da pijetao zakukuriče. Kao i svaka razumna osoba znala je da se prije toga ne izlazi iz kuće. Već je bila pojela svoj doručak u obliku bijele kave s natrganim starim kruhom, obukla se i počešljala kosu u rep. Druga stvar koja ju je mučila, osim pijetla za kojeg je počela sumnjati da je te noći zaspao, bila je ta što je na putu koji je bio pred njom morala proći preko dva raskrižja. Na raskrižjima se noću sastaju štrige i Vitu je brinulo da će neke od njih možda zaostati na svom putu kući. Zamišljala je situaciju u kojoj je jedna štriga bila taman usred opisivanja svog omiljenog recepta za kuhanje djece taman u trenutku kad je pijetao zakukurikao. Umjesto da se istog trena pokupi doma, štriga s kojom je razgovarala (i možda zapisivala recept?) će ju zadržati želeći čuti ostatak. I tako će one zaostati na raskrižju i Vita će baš nezgodno nabasati na njih.

 Nije joj bilo jasno zašto je krsnik rekao da dođe kod njega u zoru, kao da nije mogao kao razumna osoba odabrati vrijeme dana kad je selo budno a ceste sigurne. Vita je počela sumnjati u to da je krsnik Ivo baš najbolja osoba da nju ičemu nauči. Taman kad je odlučila da će ga pitati zašto je odabrao to neprikladno vrijeme za sastanak, pijetao se napokon oglasio i ona skoči s kauča na kojem je dotad sjedila s rukama sklopljenim u krilu. Na vratima je s vješalice skinula malu platnenu torbu i slamnati šešir te izašla na ulicu u mrkli mrak. 

Ceste su bile puste (naravno). Srce joj je snažno udaralo, a usta su joj se osušila. Pomislila je na to da se vrati u kuću i pričeka da svane, no onda se sjeti svoje bake Zore koja je prorekla da će Vita biti najbolja krsica u regiji i ne htjede ju razočarati.

 "Zapamti Vita," rekla joj je jednom prilikom baka kada je Vita pokušala izbjeći neugodan zadatak čišćenja stepenica ispred kuće. "Život je težak. To je velika istina, jedna od najvećih životnih istina. Ako ne prihvatimo na vrijeme tu činjenicu – život ćemo si učiniti još težim."

Selo je bilo obavijeno u onu najmračniju nijansu mraka koja se vuče nebom tik prije zore i za koju nam se čini da neće nikad nestati. Tišinu nije prekidao ni prijateljski jutarnji povjetarac koji je, uspješno ignorirajući pijetla, još uvijek sanjario u krošnjama hrastova. Kad se približila prvom raskrižju, da bi rastjerala štrige, Vita zapjeva zvonkim glasom koji rasvijetli ulicu poput padajućeg meteora.

U šumi spava jelen,

U šumi spava vuk

I nad svima koji spavaju, 

Huči jedan ćuk. 

Topli vjetar zaspao, 

Hladnoća sada caruje. 

U kolibici krsnik

Peć ne zanemaruje.

Vita je znala da krsnici ne spavaju koliko i ostali ljudi. Jeli su posebne trave s vrhova Velebita koja im je nadoknađivala energiju i produžavala život. Brzim korakom prešla je raskrižje i uživala u zadovoljstvu ispoljenja vlastite hrabrosti. Tijelom joj je prostrujao dobar osjećaj koji je osjetila svaki put kad bi obavila neki neugodan zadatak. Drugo raskrižje bit će lakše, znala je.

Kad te mora mori, 

Nestao ti tek

Krsnik se za te bori, 

Krsnik ima lijek.

Od svake je štrige

deset puta jači