Iza devet kunfina

Problem sa svijetom

Nakon što su uspješno integrirani u društvo krsnika, došao je red da se vrate svojim domovima i započnu s djelovanjem svatko u svom selu. Osim toga, bili su obavezni prisustvovati sastancima gdje se razgovaralo o problemima s mještanima, stokom, urodom i održavanju granica zemlje. Prvi sastanak bio je već tog petka, održavao se u selu blizanaca. Slaven i Mladen predložili su Janu i Viti da ih posjete i provedu nekoliko dana u njihovoj kući.

Krsnik, kojeg su sad zvali samo Ivo, složio se da je to dobra ideja te naglasio važnost održavanja kontakata među krsnicima. Vita je htjela i prepisati dio teksta koji je Slaven napisao o rješavanju problema s nedostatkom motivacije. Na rastanku su se dogovorili da će Jan i Vita u njihovo selo, Trebišće stići u petak popodne i uputili su se vlastitim kućama.

Vitini roditelji nisu ju vidjeli otkad je one zore otišla od kuće i sad su je s veseljem dočekali.

"Naša krsnica," ocu su suze sjale od ponosa. "Nema ni petnaest godina, a već nam je na ponos," rekao je zagrlivši ženu oko struka.

"Raspakiraj stvari kćeri, pa ćemo objedovati," rekla je majka užarenih obraza.

"Zapravo, ne mogu se baš posve raspakirati jer me u petak očekuju u Trebišću," rekla je Vita. Dok su za stolom dijelili puretinu s mlincima, roditeljima je prepričavala o dogodovštinama iz kolibe, inicijaciji te prvom sastanku krsnika koji je tek predstojao.

"Blizanci?" začudio se otac kada je spomenula Slavena i Mladena. "Nisam nikad čuo da se rodilo dvoje djece u istoj košuljici, valjda je i to moguće" dovršio je zamišljeno.

Te noći Vita je teško zaspala. Bila je navikla na svoju sobu u kolibi i shvatila da voli slušati vjetar kako šušti krošnjama i grane koje lupkaju po staklu dok tone u san. Također, navikla se na razgovor s Janom o svemu što su učili, o dvojbama koje su ih mučile radi mogućnosti korištenja magije u korist loših sila, te o tome kako uopće razlučiti između dobra i zla. Osjećala je sve ono što osjete ljudi koji se odvoje od svoje obitelji na dulje vrijeme i iskuse nešto što njihovi roditelji nisu i nikad neće.

Ipak, tri dana života u selu brzo su protekla u svakodnevnim zadaćama, pomaganju roditeljima i druženju s prijateljima kojima je cijelo ljeto nedostajala i koji su jedva čekali čuti o njenim dogodovštinama. Pošto je selo imalo već jednog starijeg i cijenjenog krsnika, nije ju još zatekla niti jedna zadaća. Vita nije zbog toga bila nezadovoljna. Znala je da će imati i više nego dovoljno vremena da dokaže svoju korist. I tako, još se nije dobro ni okrenula oko sebe, a već je došao petak.

U rano jutro probudila se s dobrom dozom iščekivanja i veselja što će vidjeti nove prijatelje, jer sad ih je već smatrala prisnim drugovima. S nestrpljenjem je pomagala mami oko pripreme doručka, iako joj je od uzbuđenja apetit bio slab. Čim su otac i majka završili s jelom i Vita je oprala tanjure, gotovo je otrčala u svoju sobu da spremi stvari. Onda je poljubila roditelje i izašla iz kuće. Udaljenost između sela bila je petnaest kilometara, trebat će joj nekoliko sati da pređe udaljenost. Dan je bio vedar, njen duh je lebdio visoko i ona je u dobrom raspoloženju krenula na put.

Blizanci su živjeli sami u maloj prizemnici pored mlina. Bilo je nepoznato što se desilo s njihovim roditeljima. Jednog dana, kad su braća imala dvanaest godina, jednostavno su nestali. Dok su djeca bila u školi roditelji su uzeli slobodan dan i otišli na planinarenje s kojeg se nikad nisu vratili. Odgoj je preuzela baka koja se brinula o njima sve do svoje smrti. Od tada su prošle dvije godine u kojima su bili prepušteni sami sebi. Ulazna vrata bila su osebujno ljubičaste boje i po tome ih je Vita prepoznala. Pored njih raslo je u kamenoj posudi staro drvo ružmarina. Izgledalo je podrezano, netko trudio urediti ga u lijepi oblik. Sitne latice cvjetova bile su iste boje kao vrata i Vita se pitala je li to slučajno.