Ljubav ili rat

1. Dio "West Point"

"Nećeš ići na West Point! Rat se približava i sve mi se čini da će te poslati u rat! A ja te izgubiti ne želim!" - derao se moj otac jer nije htio da idem se školovati na West Point tako da bih kasnije mogla ići u rat, ako uopće dođe do njega. "Oću, ići ću! U mojem naumu nitko me neće spriječiti! 19 mi je godina i mogu sama odlučivati o svojem životu! Ja idem i točka." - sva inervirana zbog njig krenula sam prema vratima, dok je moja mater stajala pokraj oca u čudu zureći u mene. A onda se začuo opet moj otac: "Ako ne ostaneš s nama više da nikad nisi kročila na ovaj prag!" Na to sam mu ja nadodala: "Da znaš nikad ti se neću vratiti, niti ću ikad više tražiti od tebe! - derala sam se na svoga oca Williama dok je moja majka Sarah plakala za mnom kad sam ja išla prema obližnjoj glavnoj cesti. "Elizabeth čekaj, nemoj ići." - začula sam blagi ženski glas svoje majke. Okrenula sam se i vidjela uplakano lice. "Molim te, nemoj još i ti da mi zabranjuješ da idem." - rekla sam joj tiho. "Neću, samo mi se vrati živa i zdrava. Ne želim da te izgubim." - dlanom mi je njezno milovala obraz. "Ne brini samo idem se školovat, ne idem u rat. Ne još." - nasmjesila sam se i okrenula, a potom otisla. Živjela sam u Južnoj Karolini gdje još neki ljudi drže crnce za robove. Ja sam se užasno protivila tome. Ali kako ja vidim politika se uopće ne bavi time nego samo prati da ne izbije rat. Njemačka samo što ne krene na Poljsku. Slušala sam priče o 1. Svjetskom ratu koji je proglašen jednim od najkrvavijih ratova novog doba. No dobro vratimo se sad u stvarnost. Dok sam čekala taksi vidjela sam neke poznate ljude koji su me pitali gdje idem. Tada sam susrela Michaela koji je išao s mnom u školu. "A gdje si ti pošla? - pitao me. "Čekam taksi da me odveze do željezničke stanice." "Šta ćeš tamo, ali negdje ideš?" - ponovno me pitao, ali ovaj put začuđeno. "Idem na West Point na školovanje." -odgovorila sam. "Ček' ti ideš na onu najpoznatiju akademiju!?" - sad je bio šokiran. "Jesam pa šta." "Jeli ti znaš koliko je teška ta akademija za proć!?" -pitao me. "Znam zašto ne. Nije to sad toliko teško da se ne može proć." - rekla sam. "I šta onda planiraš nakon toga?" - opet me pitao. "Pa dobro, jeli to znaš išta osim postavljanja pitanja? -postavila sam protupitanje. "Dobro, dobro oprosti. Previše sam znatiželjan, ipak mi je to malo čudno. Kako znam nisi baš bila dobra učenica u srednjoj." "Nisam pa šta!? Nemam ionako šta za izgubit!" - rekla sam onako drsko. U tom trenutku stigao taksi. Ušla sam dok sam njega ostavila otvorenih usta. Nikad mi nije bio mio. Uvijek je bio umišljen i uvijek se hvalio sa svim i svačim što je meni naravno išlo na živce. Kad sam došla vidjela sam da vlak kasni. Krasno još moram i čekat. Dok sam čekala razmišljala sam o onome sto sam jednom čitala. Čitala sam o West Pointu. Jednoj od najpoznatijih akademija na svijetu, u kojoj ću morati služiti 5 godina vojne službe i 3 godine u vojnoj rezervi. To je ukupno 8 godina provedenih tamo. Tu su akademiju prošli velike vođe poput Roberta E. Leeja ili Ulyssesa Granta koji su se borili u Američkom građanskom ratu. Tražila sam svoj vlak koji ide za New York. Napokon, došao je. Prvo ću morat ići za New York, pa onda brodom preko rijeke Hudston koja prema mojem cilju. Kad su se svi putnici iskrcali iz vlaka koji je došao ja sam se potom ukrcala i čekala da vlak krene.