P.S. I hate you 2(Harry Styles) - bosnian translation

Chapter 19.

Blue's POV

''Kako to mislis?'' Prosaptala sam, zureci u Anne i onda natrag u Gemmu.

''Oni se boji da bi mogao biti u komi.. znaci da oni uopste ne znaju kada ce se on probuditi.''

Osjecala sam suze kako pocinju ubadati moje oci i nakon toga suze koje su uslijedile su skliznule niz moje lice. Drzala sam ruku na usta okrecuci se okolo, te zatim zatvarajuci oci. Ispustila sam jecaj, osjecajuci kako sam pala na koljeno, osjecaju da nisam bila dobro. Moja dusa.. je bila tamo. Nije zasluzio nista od toga.

Srusila sam se na koljena, pokopavajuci svoje ruke u lice dok sam plakala.

''Blue..'' Gemma je uzdahnula dok je stavljala svoje ruke na moje ramena.

''Ne.. ne.. ne moze. Gemma, on ne moze samo.. ne probuditi se.'' Plakala sam, dok sam klecala ispred nje vodeci je u svojoj zagrljaj.

Mogla sam osjetiti njezin plac takodjer, kao i Annine suze u njezinim ocima. ''Oni mogu nesto uciniti, pusti me da razgovaram s njima.''

Medicinska sestra je u tom trenutku prosla pored nas uzurbano iz sobe u kojoj su bila djeca, te sam je odmah zaustavila. ''Zasto se moj sin ne moze probuditi?'' Upitala sam, dok mi je glas pucao.

''Vrlo je uobicajno za pacijente da budu u komi, gospodjo Styles. Mozda ce spavati u kracem vremenu, ili ce vrlo dugo prespavati. Mozda postoji mogucnost da se nikako ne probudi, ali ne smijemo da tako mislimo. Moramo imati nadu.'' Kada je rekla da postoji mogucnost da Tyler se ne probudi, stvarilo mi je jezu po cijelom tijelu.

''Mogu li vidjeti Emmu?''

''Naravno. Ona je sada uredu, mozete slobodno razgovarati s njom.''

''Samo naprijed Blue.'' Anne je inzistirala, na sto sam klimnula glavom.

''Hvala vam sto cinite sve od sebe.'' Rekla sam sestri, potpuno iskreno. Bez njih, vjerovatno bih ocekivala najgore.

Klimnula je glavom, smijeseci se.

Kada sam usla u sobu, docekala me je Emma.

''Mama?'' Tiho je rekla. Djevojcica je sjedila u bolnickom krevetu, igrajuci se sa svojim prstima.

''Hej, Em.'' Smijesila sam se, hodajuci do nje i ljubeci je u obraz. ''Kako se osjecas?''

''Boli me.'' Promucala je, pokazujuci dolje na ruku.

''Uredu je, bol ce nestati uredu? Mama je sigurna u to.'' Poljubila sam je na vrh glave. ''Dobro si.''

''Gdje je tata? Kada ce se Tyler probuditi?''

''Tvoj otac je uredu, samo se sada malo odmara. Vidjet ces ga poslije, obecavam.'' Slabo sam se nasmijala, uzimajuci njezinu malu ruku u svoje. ''Zao mi je zbog svega Em. Nije se to trebalo ovo desiti.. imas svako pravo da se osjecas uzrujano zbog..''

''Je li on dobro? Boli li njega vise?''

''Boli sve nas duso. Ali, bit ce bolje.''

Poslala mi je mali osmijeh, povrsno, te sam je poljubila na vrh glave. ''Tako mi je drago sto si dobro Emma.'' Moj glas je lagano potresao, osjecajuci da cu plakati.

Tyler, molim te samo se probudi..

''a Tyler?'' Pitala me je. ''Je li on uredu?''

''Da, da.. i on se odmara, Em.''

Klimnula je glavom, trepavicama leprsajuci zatvoreno. ''Dobro.'' Prosaptala je.

''Spavaj dobro, doci cu kasnije da te vidim.''

''Volim te mama.. reci i tati da ga volim.''

A uz to, osjetila sam kako se polako razbijam u suzama. Sta sam drugo mogla joj reci o Tyler da se nije probudio? Nisam je htjela jos vise slomiti.. unistiti je kao delikatni cvijet, i to nikada ne bih mogla uciniti, kao njezina majka.

.

''Rekla je da te voli.'' Promrmljala sam, ruku stavljajuci na Harryevu.

''Mmm.'' Rekao je, sireci osmijeh sa ocima zatvorenim. Bilo je to kao da sam ga ucinila sretnim, znajuci da ga Emma istinski voli. Svoga oca. ''A Tyler?''

''Um.. stvar je..'' Moj glas je mucao dok sam pokusavala govoriti. Zurila sam u pod, ne zeleci ga pogledati. Opet, ako mu kazem, bit cu vise depresivnjija nego sto bi bila. ''Lose su vijesti Harry.'' Uzdahnula sam, pustajuci njegovu ruku kako bih pokopala u svoje lice.

''Blue.'' Porgundjao je, dok sam osjetila njegovu hladnu ruku kako je posegnula za mojom.

''Tyler.. on je u komi, Harry. Medicinska sestra mi je rekla da se nece probuditi ubrzo, i oni nisu sigurni da li ce se ikako probuditi..'' Plakala sam, zatvarajuci oci cvrsto. Moj svijet se polako rusi, ne treba mi sada i ovo jos.

Uslijedila je kratka tisina prije nego sto sam cula Harrya kako place. ''Jebote! Jebeno se ovo ne bi dogodilo da ja nisam... ovo je sve moja krivnja.'' Povikao je na sto sam odmahnula glavom.

''Harry ne govori to, ti..''

''Znas da to nije istina, Blue. To se nije trebalo dogodii, da ja samo nisam impulzivo govno od oca, i da nisam vozio tako brzo.. da se nisam svadjao s tobom, da nisam poljubio jebenu Aubrey.. sve je zbog mene. Ja sam govno.'' Rekao je, jednostavno nabrajuci sve stvari koje su se dogodile, kao da je citao knjigu.

''Zelim da ovo upali.. stvarno.. stvarno zelim to, Harry je li to previse sto trazim?''

''Pa.. ne mozemo promjeniti proslost, Blue. Ali jos uvijek mozemo nesto promijeniti za buducnost.''

''Ne znamo sta ce se dogoditi u buducnosti. Sve sto moramo sada je da se brinemo, uredu? Svi moramo imati nade. Morat cemo se boriti da se Tyler probudi, i to svakako nece biti lako.'' Rekla sam, govoreci samo istinu. Sta ce dobro izaci iz teske borbe? A sta ce dobro doci iz nas kada sve kvarimo?

''Znas,'' Prosaptao je, dok sam mu ja brisala suze lagano. ''Oni su blizanci, sto znaci da su povezani. To je tako lako.. ako je se Emma probudila, zatim ce se i Tyler takodjer. Jer.. oni su vezani.'' Smrcuo je, odmahujuci glavom.

''Oni su vezani, i.. ako jedno otidje, to je kao da jedna polovica je rastrgana daleko. Ne zelim to za Emmu. A kamoli za Tylera.''

''Boze, tako mi je jebeno zao Blue. Znas da to nije ono sto sam htio, molim te reci mi da znas to.''

''Hey, znam.'' Rekla sam tiho, dok me je on gledao u oci. ''Mozda nismo najsretniji ljudi na svijetu, i mozda ne dobivamo ono sto zelimo.. ali mi ipak radimo na tome. To je sve sto je doista vazno.''

.

Sjedila sam u cekaonici s Hannah, objasnjavajuci stanje o Tyleru i o Emmi.

''Tyler.. jesam li ja jedina koja razmislja o tome, jer se ne nadam.'' Promrmljala je, trepcuci suze.

''Sta?'' Uzdahnula sam, smrcajuci dok sam se nagnula natrag na stolicu.

''Tyler, ne dijete Tyler, vec.. Tyler, onaj koji je vozio taksi, umro je s osmijehom na licu, umro je sretan.. on je bio dobar covjek.'' Hannah je razglabala, slijezuci ramenima. ''A dijete Tyler, on je tako nevjerovatan djecak. Ispred njega je zivot, ispred njega su djevojke, koje cekaju da vide u njemu dobro i lijepo.. zasto, dovraga je zivot tako nepravedan prema nasim Tylerima?''

''Hannah.'' Promrmljala sam, sa ocima punih suza, dok sam joj se naslonila na rame.

''Ne.. to.. to nije fer. Nista od toga nije. Tyler, djecak koji ima toliko toga da prozivi.. on ne zasluzuje nista od ovoga, Blue.'' Plakala je, brisuzi oci.

''Probudit ce se, zasto se svatko ponasa kao da je ovo kraj? Nije. On ce se probuditi, i stavi osmijeh na lice. On ce zagrliti Emmu, on ce svima dati svoj zagrljaj, i mi cemo biti sretni. Samo tako sretni, da je dosao kraj, patnje i brige.'' Rekla sam joj, slabo se smijeseci.

''Imam nadu. Jebeno da, imam jebenu nadu.'' Klimnula je glavom, na sto sam joj se nasmijala. Proslo je neko vrijeme od kada nisam imala zaista lazni osmijeh.

''Mozda je sve ovo sto nam stvarno treba.'' Promrmljala sam.

....

izvinjavam se sto nije bilo nastavka dugo.. x