19.06.2016.
Jedem previše i gadim se sa sobom. Hoću da to sve izađe iz mene. Hoću da budem mršava kao sve ostale devojke. Hoću da mi ostanu samo kost i koža.
Otišla sam do kupatila i bacila se na kolena. Bolelo je na početku i mislim da će mi ostati modrice, ali baš me briga. Stavila sam svoju šaku što dublje u moja usta i pokušala da učinim sebe da povraćam. I osetila sam kratak nalet, ali ništa nije izašlo.
Ne mogu da povraćam. Samo sam nastavila da sedim na podu mog kupatila sa kolenima koja su malo krvarila jer su udarila u pločice. Pokušala sam ponovo i opet ništa. Samo sam naslonila svoju glavu na hladan zid i počela da plačem. Ovo je prvi put ovog leta da sam plakala.
Osećala sam se slabo, veoma slabo. Ali to nije bilo ništa u poređenju sa osećajem imperfekcije, ružnoće i debljine.Ponovo sam se vratila u moju sobu i otvorila sam svesku sa crnim koricama. Zgrabila sam hemijisku olovku i počela da pišem. Ne, nisam pisala jedno od ovih beznačajnih pisama - stvarno sam počela da pišem.
Uspela sam da pišem i stvaram. Ono što sam htela od početka.Nikada nisam znala da će moje bele, drhtave ruke biti sposobne da napišu reči koje nikada ne bi izašle iz mojih usta.
-Blue

YOU ARE READING
The art of living [1]
Teen Fiction❝Udahni, izdahni. Voz je prošao. Ptica je proletela. Čuli smo brujanje. Stojimo ovde, visoko. Imaš vazduha u svojim plućima. I sve je to zabeleženo, u tvojoj glavi. To je umetnost življenja.❞ Niko ne planira kako će se promeniti. Blue nije znala da...