Alcatraz /n.h/

Part 7

Znam, znam kasnim i žao mi je zbog toga ali u priličnoj sam banani psihički nezz zašt, al šta vi imate od toga uživajte... vjv ste i zaboravili koja je ovo knjiga i radnju hahah

Vid mi se zamutio.

Disanje ubrzalo.

Ma ovo je samo slučajnost. Mozak mi govori da ovo više nije slučajnost, ali znam da je.Mora bit. Možda se netko zeza sa mnom. Oh koliko sam si to puta već rekla.

Na trenutak mi je kroz tijelo prostrujilo olakšanje. Ali onda mi je u glavu doletila nova misao. Što ako me netko uhodi? To bi bilo jedino logično objašnjenje. Što ako me taj netko želi ubiti. Osjetila sam kako mi se koža naježila.

Papirić koji se nalazio kod mojih nogu brzo se našao u mojim rukama te nakon par poteza završio kao hrpica od milijun malih papirića. Pogledala sam po susjetstvu ne bi li primjetila nešto neobično ali sve je na mjestu. Duboko sam uzdahnula ne bi li barem malo primirila drhtanje ruku. Nitko me ne želi ubiti. Ne želi. Brzo sam se ustala sa kučnog praga i pokupila poštu te zgrabila telefon koji se, ne znam kako, našao na podu. Ujurila sam u kuću i zalupila vrata za sobom s namjerom da ih zaključam.

Poštu sam stavila sa strane i počela utipkavati dobro poznati broj u telefon. Dok sam čekala da mi se Clara javi našla sam ključ i zaljučala vrata. Pojurila sam prema stražnjem dijelu kuće ne bi li zatvorila sva vrata. Zadnji dio kuće je bio više- manje sav u staklu. Zatvorila sam vrata i primjetila da se naoblačilo. I to dosta.

„Haloo" Clarin ljeni glas se napokon začuo s druge strane. Srce mi jako tuče i želim da Alex i Clara što prije dođu kod mene. Ja se bojim izlazit van. A kamo li otići do njih.

Progutala sam ogromnu knedlu u grlu kad me je prošla nekakva jeza. „Clara moraš doči kod mene" glas mi je drhtao dok sam govorila.

„Zašto što je bilo?"

„M...m..mislim da me netko uhodi" tijelo mi drhti, hladno mi je i na rubu suza sam. Hoču njih dvije što prije kod mene.

„ Ma daj, nemoj me zajebavat" čujem podsmjeh u njenom glasu. U tom trenutku suze samo počinju kliziti niz moje obraze. Ne vjeruje mi. Jecaj mi se otrgnuo s usana i telefon je počeo šumiti.

„Dobro, evo me! Tamo sam za 2 minute." Clarin ozbiljan glas se začuo a onda je prekinula vezu.

Strah me je. Duboko sam udahnula i sjela na kauč. Nikad ne znaš, što te ili tko gleda. Samo strepiš. Hoče li netko iskočiti iza tebe i prerezat ti vrat... ili te jednostavno promatrati.

Suze su mi se sasušile i stezale lice. Bože, pa gdje je ona. Ovo će biti najduže dvije minute u mom životu.

Smirila sam disanje i osluškivala kucanje sata u kuhinji. Vrijeme tako sporo ide. U samo jednoj sekundi me netko može zaskočit i ubiti.U samo jednoj prokletoj sekundi.

Diši duboko.

Poskočila sam kad sam čula zvono na vratima. To je Clara. Brzo sam pojurila da joj otključam vrata. Ali onda sam naglo zakočila. Što ako nije ona?

„Tko je ?" upistala sam sa strepnjom pritom prislanjajući uho na vrata.

„Prokleti deda Mraz" prepoznala sam Clarin glas i sarkazam sa druge strane. Brzo sam otključala vrata jedva čekajući da joj se bacim u zagrljaj.

Zadihana, crnokosa ljepotica me je dočekal na vratima. Očito da je trčala dovde. Brzo sam ju zagrlila i povukla unutra. U pozadini sam vidjela da je vjetar raznio one papiriče po travnjaku. Zatvorila sam vrata i zaključala ih ponovno.

„ Woah, šta se ovdije događa?" Clara je sa upitnikom iznad glave čekala moj odgovor, ali ja sam je samo povukla prema dnevnom boravku.

„ Znaš onaj papirič koji sam ti pokazala danas?" brzo sam govorila željeći joj što prije ispričati što mi se dogodilo.