Close my eyes

3. Dio

Annie's POV

Još uvijek omamljena i slaba, ulažući teške napore, polako podižem kapke i otvaram oči. Zijenicama kružim okolinom, malo lijevo, malo desno. Još uvijek u magli vidim zelena stabla, visoku travu, kamenje, moj puetljak... MOJ PUTELJAK.

Počnem razmišati o mogućim načinima kojima sam se mogla naći ovdije. Moje tjelo je toliko opušteno, a ruke mi vise prema zemlji lagano se njišući naprijed nazad, svakim trenutkom moje tijelo se nakratko podigne gore a zatim opet vrati dolje. Zbunjena sam i ne nalazim ravnotežu.

Moje se oči i dalje kreću, dok mi pogled najednom zastane na anđeoskom licu jednoga dečka za kojega sam pretpostavila da bi mogao biti mojih godina. Gledao je ispred sebe s jednom rukom omotanom oko mojih lopatica a drugom ispod koljena. Ubrzo shvatim da visim u zraku i da me on nosi.

Pogled mi se dugo zadržao na njegovom licu. Nije bio pretjerano lijep ali njegove maslinasto zelene oči i izraženi obrazi podsjetili su me na anđeoska lica koja bih viđala oslikane u crkvi, dok sam još odlazila tamo jednom nedjeljno. Pomislila sam da sam možda prešla na drugu stranu. Možda je život napustio moje mlado tijelo i sada me nose nebeski anđeli. Ali onda mi se pogled preseli na zabrinuto lice made djevojke koja se kao iz nikuda našla uz mene i uputila upitan pogled dečku anđeoskog lica.

"Andrew, kako se drži?"

"Neznam Race, nisam ja doktor, ovdje sam samo da pomognem s prenošenjem tijela do vozila hitne pomoći." Odgovori mladić te spusti svoj pogled na mene. Ja ga pogledam i sporo trepnem.

Nisam mogla pretpostaviti kako izgledam ni emocije koje bi mogao prepoznati na mome licu. U njegovom pogledu prepoznala sam sažaljenje, ali ja nisam htjela da me žali, ne želim ničije sažaljenje, tužne poglede ni tople rječi. Želim se samo probuditi iz ove noćne more. Nažalost ovo nije nikakav san, a ja se gola nalazim u rukama neke nepoznate osobe dok mi medicinska sestra mjeri puls.

Ubrzo se nađem u vozilu koje se kreće. Sada već pokrivena, dok mi je na licu prozirna maska koja svako malo snažno gura kisik u moje nosnice. Napokon osjećam sviježi zrak za kojim sam toliko žudila dok su me napastovala ona dva manijaka.

Izgubljena u svojim mislima, napokon shvatim da se nekontrolirano tresem, glava me toliko boli da imam osjećaj kao da su mi mozak zamjenile iglice i sada ih netko konstantno pomiče. Vid mi se sve više i više magli, zjenice me ne slušaju već se same od sebe okreću u nazad, kapci mi se sklope.

Kao da sam u transu, u pozadini svojih misli čujem iritantno pištenje strojeva, a sestra koja se već neko vrijeme nije odvojila od mene, slabim me udarcima udara u lice svojim malim dlanovima. Odjednom se igla nađe u mojem bedru te osjetim neugodno peckanje dok se nepoznata tekućina sada već širi mojim krvotokom.

"Ostani uz mene. Hajde djevojko probudi se. Reci nešto, ne odustaj sada." Čujem neprestano pojavljanje jedne te iste rečenice u mojoj glavi. I dok ova mučnina koju osjećam sve više i više nestaje, moje oči napokon ponovo ugledaju svijetlo dana te se lice djevojke pomalo ocrtava ispred mene.

"Hajde, progovori više molim te!" Ne razumijem zašto toliko jako želi da nešto kažem ali odlučim odgovoriti na njene molbe i jedva nekako, male, nepovezane rječi napuste moja usta.

"N-neš." Nakratko zastanem a onda opet pokušam. "Nešto, grozno." Napokon izustim te duboko udahnem.

"Znam dušo moja, znam." Čujem medicinsku sestru kako dobroćudno odgavara.

Onda odjednom, nepoznati zvuci prođu mojom glavom i nekontrolirana svijetlost zabljesne mi oči. Buka svugdje oko mene. Čujem komešanje ljudi i glasno škripanje. Na brzinu bivam uvučena u bolnicu.