Close my eyes

5. Dio

Nobodys POV

Još jednom našla se u zamci. Još jednom osijećala je taj bolan pritisak oko svojega zgloba, ali bolniji je bio njegov pogled na njenom licu. Opet je bila zbunjena, pokušala je držati svoj pogled na praznom zidu male prostorije ali njena znatiželja vikla ju je pri njegovom licu. Upijala je svaku crtu, svaku savršenost i ne savršenost u njegovim očima, prelazila preko njegovog malog nosa i preko njegovih rozih usana. Bio je privlačnog izgleda ali u njenoj glavi sve je bilo odbojno, ništa se nije moglo usaditi unutra i ostati zapečačeno. Opet je preselila svoj pogled u stranu dok ju njegova ruka stegnuta oko njene nije povukla kroz vrata u uski hodnik.

Razgledavala je gdje se nalazi prisliljavajući se da upamti svaki detalj, možda će joj jednom, ako naiđe na priliku za bijeg, dobro doći nešto za orijentaciju. Pod je bio prekriven glatkim ulaštenim cementom. Nije bio popločen, bio je hladan i ružan. Zidovi su bili tamne bež nijanse, popucali na nekim mjestima, povotovo oko željeznih vrata koja su bila raspoređena neravnomjerno uzduž hodnika. Sva su bila ista, ista kao i ona iz sobe u kojoj je ona boravila. Hodnik je bio ružan i kako je sporo njime prolazila, cijelo vrijeme vučena od strane šefa, samo je vidjela monotoniju. Sve je bilo isto, ružno, zapušteno, prašnjavo. Samo je jedna stvar u njoj pobudila zanimanje.

Uredna, drvena vrata, s otmjenom željeznom ručkom, isticala su se u ovom prostoru. Teški koraci odzvanjali su hodnikom ubrzavajući, tempo i sve više vukući njeno malo bezpomoćno tijelo prema dnu hodnika. Baš prema onim vratima koja su joj toliko zaokupila pažnju, da nije upamtila ni koja od onih soba pored kojih je prošla, bila njena.

Šef naglo zastane, pritisne glatku ručku na vratima, a onda ih naglo otvori, i baci ju na otmjeni krevet koji se nalazio u sredini otmjene prostorije. Ona se brzo sklupča, prislanjajući svoje tijelo u okvir kreveta i naslanjajući svoju bradu na svoja koljena koje je rukama pridržavala uz svoje grudi. Niti u jednom trenutku nije skinula pogled s njegovog lica koje je cijelo vrijeme nosilo ozbiljan izraz, uz trunku zadovoljstva koje se naziralo u njegovim očima.

"Reci mi, ljepotice, sve o sebi!" Naredio je sporo, dok je ona pozorno, po prvi puta ikada, slušala njegov zvučan glas. U sebi je vodila dilemu, bi li mu trebala odgovoriti ili prešutiti, ali se onda sijetila da prešućivanje nikada nebi završilo dobro.

"Što da uopće kažem." Rekla je tiho, ali opet dovoljno glasno da bi ju on mogao čuti. Izgovorila je to nježno, iako rečenica sama po sebi zvuči poprilično drsko.

"Svoje ime za početak." Odgovorio je mirno i staloženo.

"Znam da ga već znaš tako da nema potrebe." Nije joj se više dalo pričati tiho pa je samo počela pričati svojim normalnim glasom, koji je i dalje zvučao promuklo. Vjerovatno jer u posljednje vrijeme nije puno pričala.

"Naravno da znam ali bi ga radije htjeo čuti iz tvojih malih, slatkih ustiju."

"Ništa od toga." Zaigrano se osmjehnula a onda ustala s kreveta, stala pored njega i prekrežila ruke. Htjela je izgledati jače i ponosnije, željela je pokazati da nije neka mala curica s kojom svatko može raditi što god poželi.

"Ma vidi ti to. Sad smo i drski. Bolje sjedni nazad inače-"

"Inače što?" Pitala je prije nego što je uspio završiti svoju rečenicu.

"Inače ne odgovaram za svoje postupke."

"A kakvi bi to postupci bili." Prislonila je kažiprst na svoje usne, koje je blago nakrivila u stranu u znak znatiželjnosti. Polako je hodala sve bliže i bliže prema njemu, radeći nesigurne korake, što se nasreću nije vidjelo.

Odlučila je da ga želi zbuniti, u potpunosti izbezumiti i preokrenuti njegov mozak za 360 stupnjeva. Odlučila je da će napraviti sve što je moguće da se izbavi iz ovog pakla, makar to značilo da će učiniti neke stvari koje bi mogla zažaliti.

Očvrsnula je, barem je odlučila da je, i iako je njeno tijelo još uvijek pokazivalo male znakove straha, ona je znala da se više ne želi bojati. Da ne želi više izgleti kao neka mala naivna curica, kao neki plijen ovim zvijerima. I znala je da, ako se jako potrudi, možda i može potaknuti nešto kod ovoga Šefa.

Jer je u njemu prepoznala nešto što nije niti u jednom drugom od njih. Prepoznala je nešto vrijedno čuvanja i paženja. Nešto što će ona slomiti iako zna da je to toliko krivo.

On je imao srce.

Eto gotov je i taj peti nastavak. Opet mi je trebalo malo dulje da ga napišem ali mislim da sam odlučila da ću sada početi objavljivati nastavke jednom tjedno, malo da vidim kako bi to išlo. Nadam se da će i vama pasati ovakav pristup. Ovaj nastavak je bio i malo kraći od ostalih što iskreno i nisam planirala ali ova rečenica mi se činila baš nekako prigodna da na njoj stanem heheh.. Recite mi što vi mislite o tome.

Još jednom hvala svima što čitate ovu priču i čujemo se u sljedećem nastavku.

Pozdrav i volim vass❤️❤️❤️❤️