Close my eyes

9. Dio

Kovrdžavi dečko držao je Annie u svom stisku sve dok u potpunosti nisu napustili zgradu, a onda ju je nježno smijestio u sivi Range Rover, zavezao ju sigurnosnim povezom na suvozačevu sijedalu, a zatim i sam ušao u auto pokrečući ga. Sjedili su tako, oboje šuteći. Ona je pomno promatrala njegovu čvrstu figuru, kovrdžavu kosu koja mu je milovala lice dok je vozio i tamne oči prikovane na cestu.

"Bojiš li se?" Upitao je, ne sklanjajući svoj pogled. Od Annie nije dobio odgovor, previše je puta kroz ovo prošla i dobro zna da na ovakvo pitanje nema točnog odgovora pa se ne isplati niti trošiti riječi.

"Ja sam policajac. Detektiv točnije." Progovorio je opet hladnokrvno i odriješito.

"Molim??!" Zaderala se toliko da ju je grlo zaboljelo. Na ovo jednostavno nije mogla prešutjeti. Zbog saznanja da sijedi do policajca ispravila se u stolici i povukla svoju haljinu prema dolje, čisto iz pristojnosti.

"Već par godina imam ovaj tajni identitet i prikriveno radim s Louisom. Oni su opasna ekipa i policija ih je pokušavala raskrinkati mnogo godina prije mene a ni od kada sam se ja uključio ništa se nije promijenilo. Od tih momaka ne možeš izvući ništa. Zato mi je potrebna tvoja pomoć."

"Čekaj, što? Ti želiš da ja radim za tebe?"

"Ne za mene, za policiju. Plaća je vrlo dobra."

"Nema šanse." Odgovorila je grubo i bezobrazno, ne snizujući ton a zatim se opet zavalila u stolicu i prekrižila ruke na prsima kao znak nezadovoljstva.

"Zašto ne?" Njegov pogled se, po prvi puta, preselio na nju. "Ne razumijem." Nastavio je s dozom radosnalosti i očaja u glasu.

"Kako se uopće osuđuješ doći i na smrt me preplašiti s tim nožem na mojemu vratu izvlačeći me iz onog užasnog mijesta samo kako bi me opet vratio nazad. To je grozno. Sve što sam preživjela tamo, sva bol..." Suze su počele kliziti niz njene obraze a riječi su isprekidano i jedva čujno izlazile iz njenih ustiju, "treba mi da se oporavim, da zaboravim sve to. Da se vratim kući svojoj obitelji, Rudyu. A ne da prolazim kroz sve to po tko zna koliko još puta i to da bih pomogla nekom policajcu kojeg vidim prvi puta u životu."

"Znam, i razumijem te u potpunosti, ali kada bi ovo učinila spasila bi još puno drugih ljudi. Obećajem da ću ti pružiti svu njegu prije nego što se vratiš tamo. Imaš par mijeseci da ti opet bude bolje."

"Radije me odmah vrati nazad jer ti neću pomoći." Glas joj se još više stišao te je glavu okrenula prema prozoru promtrajući svijetiljke na autoputu kako odmiču dok oni jure cestom. Nije joj više bilo do razgovora. Ovo joj je možda bio i najgori pad od kada joj se sve izdešavalo. Da ponovo osijetiš slobodu i drugu šansu a zatim potoneš dublje nego ikada. Mrzila je ovog policajca više no što je mrzila Louisa. On barem ne daje lažne nade.

Kada je njegov dlan dotaknuo njeno golo koljeno, trznula se u sjedalu i ukipila od nelagode.

"Ja ti mogu pomoći." Ponovio je zaustavljajući vozilo malo dalje od ceste zalazeći pod stabla na ulazu u neki posjed. Nagnuo se prema njoj gledajući ju duboko u oči što ju je pomalo i plašilo. Zašto je zaustavio auto? Zašto govori te stvari neprestano? Jeli on uopće pravi policajac? Počela je razmišljati brzo, uzvračajući mu poglede kako nebi slučajno razotkrio plan koji je upravo smislila. Naravno nije imala B opciju u slučaju da ne uspije u namjeri ali to ju i nije toliko brinulo. Što je najgore što bi se moglo desiti?

A onda joj se um prepunio slikama groznih stvari koje bi mogle doći kao posljedica ovoga zbog čega je samo odlučila reagirati brzo da bi zaustavila dotok ovih groznih misli. Potajno je ruku provukla do kvake na vratima auta a zatim ju brzo povukla i svom snagom se ogurnula od njega padajući na hladnu travu vani. Srećom nije se ozlijedila pa se brzo pridigla i počela trčati.