Sutton

Chapter 6.

Već pola sata hodam lijevo - desno, znojim se, osjećam mučninu i nervozna sam. Strah me, ali se i radujem. Uzbuđeno prelazim rukama preko lica. Sve ovo samo zbog jedne stvari - operacija.

Pogodili ste. To je ista ona operacija što me treba probuditi. Za sat vremena ću biti operisana. Prošlo je tri dana od mog susreta sa Ethanom, od saznanja da ću biti operisana. I eto. Za sat vremena bih trebala otvoriti oči. BIH TREBALA. Šta će se zapravo desiti je ipak do mene. To sam čula dok je doktor razgovarao sa Mary.

Iako je sve provjereno, do mog tijela je hoću li se probuditi. Kako sada sve spade na mene? Ja imam i volju i želju, ali znam da je sudbina odavno protiv mene. Zbog toga je potrebna borba mog organizma, borba mog cijelog tijela.

To će biti teško, s tim da imam ovako 'divnu' podsvijest, a i strah od toga da nisam dovoljno jaka. Šta ako nisam? Možda se moja koma samo pogorša. Oni hoće da diraju moj mozak, glavni dio, upravljač svega. Možda pogriješe. Možda me ubiju. Možda... ah. Šutim.

Ove crne misli mi svakako donosi samo podsvijest. Navodi me da razmišljam o tome. Ne mogu da vjerujem. Nikada do sada joj nije bilo toliko stalo da me povrijedi. Sada me bukvalno prepada kako bih izgubila tu borbu da se probudim, a možda i borbu za život. Opet ovo 'možda'. Jesam li rekla da mrzim tu riječ? Da, jesam. Onda ponavljam, mrzim je.

Po prvi put, kada je nešto bitno u pitanju nisam u svojoj sobi, kod svog tijela. Nalazim se u čekaonici sa roditeljima, Ethanom i... Thayerom. Od dana kada sam saznala za sve, uvijek je tu. Nemoguće je da zna to, ali osjetio je nešto, naša povezanost je ipak toliko jaka da on osjeća odgovornost zbog svega. Osjeća da neće biti isto. Mada ja nisam dovoljno jaka da promijenim stvari, ali nešto ili bolje rečeno neko, ko bi me naveo da napravim drastične promjene u vezi Thayera, je Ethan.

Na njega i mislim svo vrijeme. Od našeg susreta, do sada. Kada sam ga vidjela, kada je pričao sa mnom, taj trenutak sam odmah izbacila Thayera iz glave. Ne znam kako je Ethan to uspio sa par riječi. Thayer je bio centar mog razmišljanja, pored prevare, pored svega. Nisam mogla misliti na roditelje, koliko na njega. Sada...

sada je drugačije. Tu je Ethan. Samo njegovo ime me dovodi do toga da gutam knedle, ruke mi se znoje, srce brže lupa. Ili bar tako mislim, moje pravo srce je i dalje tamo. U tom nepomičnom tijelu. U toj prokletoj sobi. Hajde sudbino, hoću život natrag. Shvatila sam te, drugi život je koristan u nekim stvarima, ali nije to za mene. Hoću ono što sam imala. Ne možeš me mučiti i uzimati mi to. Nisam zaslužila. Sve to zbog jedne greške. Probudi me i kunem se, nikada neću griješiti. Sve ću raditi pravilno, bit ću bolja osoba nego prije. Samo me probudi.

Od svih, ja sam čini mi se, najnervoznija. Pa dobro, podrazumijeva se. Ja ću biti operisana, a ne neko treći. Ja gledam svoje tijelo iz paralelnog svijeta, ja ću prisustvovati operaciji koja može da odluči mnogo toga. Ova operacija me plaši. Pored riječi koje je doktor rekao mojim roditeljima, strah me.

Strah me jer ja znam one detalje, koje oni razmjenjuju međusobno. Tu sam s njima i čujem ih. Baš te stvari mene plaše. Ovo sve o čemu ja pričam svo vrijeme, doktor je i to spomenuo. Iako je provjereno, sigurno, može doći do suprotne reakcije organizma. Mogu uzrokovati moju smrt ukoliko pogriješe. Ja sama mogu biti kriva za to, ukoliko počnem hiperaktivno reagovati.

To mene plaši. Ne plašim se toga da se možda i neću probuditi, mislim i toga malo, ali bolje ostati ovako još neko vrijeme, nego umrijeti. Zar ne? Nema potrebe da tražim odgovor kad je tako. Zbog toga sam ja nervozna.

S druge strane, imam blag osmijeh koji se smjestio na mojim usnama. Razlog je on. Moj najbolji prijatelj. Ethan.

Prvi je došao. Donio je ogroman buket cvijeća i medu. Vidjevši to, znala sam da je makar nekome stalo. Nemojte me pogrešno shvatiti, nije meni do poklona, ali to je lijepo od njega. Svakome je drago vidjeti znak pažnje.

Došao je prvi da bi razgovarao sa mnom, dok nikoga nema, ili bolje rečeno dok Thayera nema. Već sam rekla, Thayer ga mrzi, ali nije ni Ethan nešto naročito očaran njime. Pogotovo jer je zaljubljen u mene.

Ovo zvuči toliko ispravno, a toliko je pogrešno. On je moj najbolji prijatelj. Prijatelj od vrtića. Kako da ovo riješim? Očekujem pomoć od života, ili makar od bilo kakve sile, kada - ako se probudim.

Najgori dio će biti slušati iste stvari i glumiti iznenađenu reakciju. Međutim, možda i neću morati. Svi su meni došli i priznali sve. Tata, mama, Thayer, Ethan. Baš svako od njih je rekao da ih možda i ne čujem, ali moraju to reći. Znači, ipak su se nadali da ih negdje u glavi čujem. Iskoristiti ću tu činjenicu.

Čula sam ih, naravno. Međutim, ne mogu im reći kako tačno. Ustvari, o tome nisam nikada ni razmišljala... ako se probudim, da li bih trebala nekome reći šta se dešavalo dok su mislili da spavam? Da li će misliti da sam luda? Vjerovatno hoće.

Bolje je ostaviti to u mojoj glavi. Želim psihijatru zbog podsvijesti koja me mrzi, a ne zbog toga jer misle da sam luda. Moj 'drugi život' će ostati moja tajna.

Samo da napomenem, jedna od stvari koja me opisuje - ne znam čuvati tajne. Koja ironija, zar ne?

Ismijavanje od strane moje podsvijesti, level: smijanje bukvalno u facu. Da, u mojoj glavi bruji koliko me taj mali dio nje osuđuje. Iako ne znam zašto. Vjerovatno zbog toga jer neću nikome reći, ili ću bar pokušati. Smije se jer zna da nisam sposobna za to. Smije se jer zna da će me slomiti kad - tad i navesti me da nekome kažem.

Oh živote, sudbino, 'viša silo', ako već moram reći, neka to bude Ethan. Da, rekla sam Ethan. Pored mojih roditelja, pored Thayera, koji ne zaslužuje, ali ipak, pored njih, ja sam rekla ime svog najboljeg prijatelja. Moram prestati naglašavati to da smo prijatelji.

Moje već predugo razmišljanje, trgao je zvuk preteških koraka. Pogledala sam ispred sebe. Doktor je ulazio u moju sobu, a za njim tri sestre. Mama je krenula za njima, ali su je zaustavili. Tata je uhvatio za ramena, vraćajući je natrag. Sjeli su, blijedo gledajući ispred sebe. Znam šta čekaju. Čekaju vijest da sam budna. To bi svaki roditelj čekao. Hoću li ih uspjeti obradovati?

Nedaleko od mojih roditelja, sjedio je Thayer, a za divno čudo, pored njega i Ethan. Šutili su, stiskajući šake. Obojica su napeti. Obojica se nadaju. Obojica me vole.

Dok sam svarila situaciju, u sobi je već nastala tišina. Ušla sam unutra, sjedajući na stolicu. Počinje. Operacija. Borba.

Ko će pobijediti?

Već je šesti nastavak. Dobro mi ide. Nadam se da se svima dopada. Želim se zahvaliti svakome ko čita. To mi znači mnogo.

Posebno hvala djevojkama koje mi daju podršku, svemirski_putnik i Cold_princess345. Zahvaljujući vama ja imam još veću radost dok pišem.

Hvala još jednom, do neba. Volim vas sve. ❤