Sutton

Chapter 13.

- jedna sedmica poslije -

Ispijam kafu sa Ethanom, dok čekam vijesti od svojih roditelja. Cijelu noć nisam spavala zbog straha da neće stići zdravi. Zapravo, mama i tata su na poslovnom putovanju. Tako su mi rekli, koliko toga je istinito, to ne znam. Od saznanja da su bili upućeni o tome da sam imala drugi život, pokušavam im maksimalno vjerovati, ali ipak ne mogu još. Treba mi vremena da im vjerujem kao prije.

Uglavnom, jučer su krenuli i trebali su do sada već biti tamo. Cilj im je Brisel, glavni grad Evropske unije. Ovo putovanje je vezano za njihov drugi posao, odnosno za posao koji rade u laboratoriji. U tom gradu ima očigledno neko sa čudnim simptomima, pa su potrebni najbolji laboranti.

Ironično, ko bi rekao da su to moji roditelji. Nikada nisam mogla ni zamisliti da su u stanju raditi išta više od kućanskih poslova i slaganja papira u kancelariji. Život je zanimljiv. Pomalo nepravedan. U nekim stvarima i dobar.

Tu dolazimo ponovo do Ethana. Od prošle sedmice, kada sam se onesvijestila, do danas, mi smo u vezi. Da, zajedno smo. Čekala sam da me pita, da ne bude sve ide onako kako ja želim, pa je to i uradio. Odmah nakon što smo... pa... neugodno je.

No, nemojte pogrešno pomisliti. Nisam spavala s njim. Imali smo par intimnijih trenutaka taj dan, ništa više. Nisam još mogla 'to' uraditi. Ethan je, kao i uvijek, odmah prihvatio sve, te je pristao čekati dan kada budem spremna. Zahvalna sam mu. Ne znam čime sam njega zaslužila. Možda da bude on taj jedan jedini izvor svjetlosti za mene. Što i jeste.

Naslonjena na stol i zaokupljena mislima, nisam ni primijetila da je telefon zvonio. Zvuk Ethanovog glasa me vratio u realnost. Držao je telefon i pričao sa nekim, vjerovatno sa mojim roditeljima, s obzirom da je u rukama imao moj telefon.

"Jesu li oni?", promrmljala sam. Kimnuo je glavom, nastavljajući razgovor. Ništa posebno, standardna pitanja, tipa 'kako ste, jeste li stigli' i slično. Odgovarali su potvrdno, mogla sam zaključiti po njegovom izrazu lica. Rekao je još nešto, nisam shvatila šta, iako sam sjedila pored njega. Nisam se toliko fokusirala na razgovor. Nije do mene, teško mi ide biti mirna, bez ikakvog razmišljanja i slušati nešto. Baš kada sam se nasmijala samoj sebi, Ethan je spustio telefon na stol i uhvatio me za ruku.

"Sunny?", ozbiljnim tonom me naveo da ga pogledam. Očigledno sam trebala slušati šta je pričao sa mamom ili tatom. "Ethan, nešto se desilo?", direktno sam upitala.

"Da. Zapravo, nije mnogo strašno, ali tvoj tata me zamolio da ti kažem.", sastavio je usne u tanku liniju. "Reci.", zagrizla sam unutrašnjost obraza. "Stigli su u London."

"London? Zar ne trebaju ići u Brisel?", podigla sam obrvu. "Da, trebaju, ali zbog vremena su stali tamo. Ne znaju ni oni kada će stići tačno u Brisel. Rekli su nazvati i da se ne brineš.", nasmijao se blago. "Okej. Snaći će se oni.", ustala sam, prilazeći frižideru.

Otvorila sam ga i izvadila dva soka. Stavila sam ih na stol, te pored njih stavila keks. Sjedajući natrag na stolicu, Ethan je nastavio.

"Nije samo to.", postao je ponovo ozbiljan. "Rekao si da nije ništa strašno.", spojila sam obrve i napila se soka. "Pa, možda tebi i ne bude. Ovako, pošto će oni ostati tamo duže vrijeme..."

Pogledala sam ga, te stavila ruku ispred njegovog lica. Prestao je pričati, upitno me gledajući.

"Kako misliš ostati će duže vrijeme? Rekli su da će se brzo vratiti.", rekla sam, kao malo dijete. Ne želim da ostanu dugo tamo. Iako sam donekle ljuta zbog skrivanja istine, nisam navikla biti bez njih. Do prije dvije godine, moja svakodnevnica je bila provođenje vremena sa njima. Uvijek su bili kod kuće, iako su i tada radili ovaj posao, ali nisu intenzivno kao sada. Osjećam se usamljeno kada njih nema, ali zapravo, ne trebam više.