Sutton

Chapter 7.

Ne mogu ni gledati. Nikada me medicina nije privlačila, pogotovo hirurgija. Tačnije, neurohirurgija u ovom slučaju. Jednostavno imam slab želudac. Dok su oni radili Bog zna šta sa mojom glavom, ja sam gledala u jednu tačku na zidu. Pogled bi mi par puta skrenuo na tijelo, ali ne dugo. Odmah osjećam mučninu. Ionako se osjećam slabo. Zbog čega li?

Možda jer upravo vrše operaciju koja je odlučujuća. Ponovo me hvata strah. U glavi čujem glasove svojih roditelja, mole se da budem dobro. Ljudi moji, dobro mi dođe podrška sada. Ali stani, kako ih čujem? Oh, ovdje su. U sobi. Doktor više nije ni blizu mog tijela. Razgovara sa tatom, dok mama naslonjena na vrata tiho jeca. Pokušava potisnuti suze, ali znam je dovoljno da mogu reći da joj ne ide.

Dvije velike suze skliznule su niz njeno blijedo lice. Držala se za stomak... beba. Unutra je. Ta pomisao mi nacrta čudan osmijeh na lice. Postat ću sestra, nisam ni razmišljala o tome. Od dana kada su mi rekli, ja ni trenutak nisam razmišljala kako će to biti divno. Divno će biti imati malo biće uz sebe. Nažalost, ako ovo ne uspije, možda nikada neću upoznati to dijete.

Preopušteno sam ovo pomislila. Je li moja podsvijest uspjela da me ubijedi da ne mogu uspjeti? Da li je u pravu, da li neću pobijediti u ovoj borbi?

Najviše me zanima zašto je doktor prestao učestvovati u operaciji? Tri sestre, uključujući sada i Mary, držale su masku na mom licu. Na glavi sam imala nešto čudno, nešto što nikada do sada nisam vidjela. Šta se dešava?

"Ovo je zbog njenog dobra. Moramo praviti pauze u ovoj operaciji, inače njen organizam neće izdržati.", stručnost je izlazila iz svake riječi. Doktor je kimnuo glavom sestrama, koje su promijenile tečnost koja se ulijevala u moje tijelo.

"U redu, doktore. Javite nam kada završite. Želimo vidjeti kćer svjesnu i budnu.", tata je zvučao hladno. Nije pokazivao emocije. Možda je bio jak zbog mame. Svakako joj je dužan mnogo toga poslije onoga što se desilo.

"Izvinite gospodine, ali možda se neće probuditi. Do njenog tijela je. Do njene volje za životom.", nikada nisam čula strah u njegovom glasu. Međutim, sada se doktor plašio nečega. Je li sumnja u to da ću otvoriti oči? Sada ću se baš boriti. On bi trebao da me ohrabruje, ipak je on moj doktor već dvije godine.

Dokazat ću ja vama svima! Jača sam nego što izgledam.

"Kako to mislite? Rekli ste da je sto posto sigurno. Koga pravite budalom?", bijesno je stisnuo šaku, te je usporio disanje. Tata je opasan kada je ljut. Mama je primijetila njegov bijes, te ga uhvatila za rame. Pogledao je, a ona je očima punim nade odmahivala glavom. Očigledno ga može smiriti kakav god da je. To i jeste ključ uspjeha njihovog braka. Mislim, ima ih još, ali jedan od njih svakako jeste.

"Idemo, Bob. Hvala doktore.", samo je izašla vodeći tatu za ruku. Nije čekala da doktor odgovori, niti da tata još nešto kaže. Nije vrijeme za incident, a ona je to znala.

Napolju je Ethan dotrčao do njih. Vidjela sam ga kroz staklo na vratima. Razgovarali su, ali nisam mogla da razaznam o čemu tačno. Vjerovatno je pitao kako sam, kako ide operacija. Thayera nisam vidjela. Gdje je? Iako sam ljuta na njega, želim vidjeti da je tu i da se brine. No... njega nema.

Krenula sam do njih, ostavljajući svoje tijelo da se bori samo. "Nastavljamo.", progovorila je jedna od tri sestre baš kada sam ja izlazila.

Kao što sam vidjela i iz sobe, tu su bili samo Ethan i moji roditelji. Gdje je Thayer? Zašto je otišao? Gdje je otišao? Postavljajući pitanja samoj sebi, nisam ni primijetila da Ethan stoji pored vrata, gledajući u sobu.

Stavio je ruku na staklo, a jedna skoro pa nevidljiva suza je pala iz njegovog oka. Primijetila sam je jer je kao ja, nevidljiva. Udahnuo je duboko, te nešto rekao, nisam čula šta. Zatvorio je oči i nedugo nakon što ih je ponovo otvorio, prišao mu je moj tata. Na njegov dodir, Ethan se trznuo.