Žena sa štapom

Žao mi je, destinacija nije pronađena.

Ponovo sam stisnuo malo dugme na kome je pisalo Pretraži.
GPS je ponovo izgovorio isto. Iritirao me je taj piskavi ženski glas, a pogotovo kada sam izgubljen u gradu kojem nikad nisam kročio.

"Proklet bio Westwood!" udario sam rukama o volan iskaljujući bijes koji je buktio u meni.

Uzeo sam telefon iz desnog džepa farmerki i pogledao na njega. 17:45h No signal.

"Prokletstvo! Šta sad?" stajao sam tako na sred puta u upaljenom autu gledajući oko sebe, nema ničeg samo šuma zimzelenog drveća.

Zato se i zove Westwood rekao sam u sebi.

Krenuo sam naprijed putem između drveća, ne znam kuda idem niti sta me čeka poslije ove šume.

Pogledao sam na mjesto suvozača, posuti papiri puni tekstova i priča za novine. Iako sam im već poslao dovoljno dijelova za sljedećih nekoliko sedmica i dalje sam pisao.
U Westwood su me poslali kao novinara iako nemam veze sa tim, ali željeli su mene jer se ukalapa u moje priče i tekstove koje pišem za njih. Nisam zadovoljan njihovom idejom ali povišica je ono što mi je trenutno najpotrebnije. Gušim se do grla, a kredit, hipoteku i račune to ne zanima.

Izgleda kao da se vozim u krug, sve mi izgleda isto, a ono što je najgore ne znam odakle sam pošao i gdje točno treba da idem. I evo ga baš kad sam mislio da sam se potpuno izgubio ispred mene se pojavio ogroman hotel koji više izgleda na neku bolnicu iz Drugog svjetskog rata nego hotel.

Nalazi se u sred ničega, okružen drvećem, ko zna koliko udaljen od grada i nije neka lokacija za hotel. Pogledao sam naziv koji se nalazio pokraj puta...

Dobrodošli u Hotel Asulum!

Začudio sam se, previše jeziv naziv i nije me privlačio ali u gradu sam trebao da budem prije tri sata, smješten u hotelu koji je do sada već i ukinuo moju rezervaciju. Tako mi je ostalo samo ovo prokleto jezivo mjesto sa još jezivijim nazivom.

Trnci su mi prošli na još jednu pomisao na ime hotela ali onda sam se smirio misleći 'Sutra ću već napustiti ovo mjesto, otići u grad i završiti sa ovim jebenim cirkusom!'.

Parkirao sam se ispred ulaza, izašao iz auta i zaključao ga ne uzimajući ništa od kofera. Ko zna, možda i ne prenoćim ovdje.
Ušao sam kroz kružna vrata od kojih mi se malo zavrtilo u glavi. Predvorje i nije izgledalo toliko strašno kao što hotel izgleda s vana. Kao da sam se vratio u prošlost, onda kada su kraljevi vladali i sve trošili na raskoš i ljepotu svojih kuća, samo da bi se prikazali u najboljem svijetlu, toliko da bi im svako zavidio.

Šetao sam bordo tepihom do recepcije koja se nalazila na kraju prostorije pravo u centru. Iznad su se izdizale polukružne stepenice koje su vodile do bara.
Došao sam do recepcije i zazvonio na zvonce ispred mene. Vrata pored recepcije su se otvorila, žena je izašla sa lenonkama i bijelog trana. Stala je ispred mene, izdahnula i rekla...
"Dobrodošli u Hotel Asulum" stresao sam se kad sam čuo naziv hotela...