The hunter and the broken raven

29.

"Moram ti priznati da ne izgleda baš najbolje."
Rekao je Kai majci kada ga je otpratila do auta. I stvarno Adam je poprimio izgled opronulog starca. Do sada je uvijek bio vedar, čio, kao da nema 55 godina. Sve one bore koje se pojave na licu pedesetogodišnjaka uvijek je zasenjivao njegov osmijeh, često je znao da se šali na svoj račun. Ali sada kao da je to nekom magijom nestalo. Kao da to više nije ona ista osoba. Ruku na srce, Adam je idalje pokušavao da bude onakav kakav je bio dosad, ali se osjetilo da nešto nije kako treba. Osjetio bi kao da peče srce kada pojede neke stvari koje mu do sada nisu smetale, bio je stalno umoran, ali često nije mogao da zaspi od bolova stomaka. Najgore je bilo što je gubio na težini. Bez obzira koliko je jeo, umjesto da se deblja Adam je mršao. Kai je već pretpostavljao koja je bolest u pitanju, ali nije smio da kaže majci. Osjećao je da bi se onesvjestila, pa bi onda još veći problem napravio. Zbog toga je odlučio da prećuti svoje sumnje, dok ne dobiju potvrdu od stručnjaka. Sue je stavila ruku na čelo i uzdahnula iz frustracije.

"Znala sam. O bože, koliko puta sam mu rekla da pazi šta jede, da brine o sebi."
Kai je stavio ruke na ramena svoje majke. Imao je već uvježban govor koji su čuli skoro svi članovi porodice svakog pacijenta ponaosob. Govor se sastojao od ohrabrujućih riječi, ali ipak je moralo tu biti i priprema na najgore. Nije u svim slučajevima sve na kraju bajno i krasno. U nekim slučajevima se ostvare sve najgore misli. Ovo se opet nadovezuje na priču da treba razmišljati pozitivno, jer će nam se tada pozitivne stvari i dešavati, ali neki ljudi toga jednostavno nisu svjesni i predaju se tamnoj strani, tonući sve dublje i dublje u ponor bola i patnje iz kojeg se ne mogu tako brzo izvući. Najgore se osjećaju oni koji imaju nešto na srcu, što ih pritiska. Neke neizgovorene riječi, neispunjena obećanja, zagrljaji i poljupci koji se nikada ne mogu ostvariti. Toliko toga pritiska srce da ne preostaje ništa drugo nego da naučimo živjeti sa tim. Sue se nasmijala po prvi put toga dana kada joj je Kai rekao 'znaš šta slijedi'. Malo ljudi zna da je zapravo ona autor tog govora. 

"Nema potrebe da citiraš velikog mislioca Kai, hvala ti. Moram da isplaniram kako da nagovorim Adama da ode doktoru. Javljaću ti se."
Kaiu je bilo drago što je Sue uprkos svoj brizi koju je osjećala uspjela da se našali. Pozdravili su se i Kai je krenuo kući. Odlučio je da odspava kada stigne, ali su ga snovi koje je sanjao prestravili.

Otvarajući oči uvidjeo je da se nalazi u zapaljenom automobilu. Pored njega, na mjestu suvozača sjedila je Teresa. Bila je u nesvijesti. Kai je pokušao da je probudi, ali bez uspjeha. Nogom je nekoliko puta udarao u vrata, dok ih konačno nije otvorio, pošto klasični postupak nije bio uspješan. Izašavši iz auta pao je na zemlju u zanosu kašlja, prouzrokovanog obilnim dimom koji se dizao u visine. Situacija ga je natjerala da brzo dođe sebi, shvatio je da će, ako brzo ne reaguje i izvuče Teresu, auto eksplodirati. Ali i to se pokazalo teško, jer su Teresine noge bile zarobljene. Kai je pokušavao da je izvuče što nježnije, a pri tome je krajem oka pogledavao vatru i znao je da neće moći sam da joj pomogne. Sreća u nesreći je bila što je u tom trenutku naišao još jedan auto. Čovjek i žena su izletili iz kola i pomogli Kaiu. Taman kada su je izvukli i počeli da se udaljavaju od plamena, pomenuti plamen je još jače buknuo signalizujući da će auto uskoro eksplodirati.
"Požurimo inače ćemo svi otići u vazduh."
Povikala je žena. Kada su se dovoljno udaljili položili su Teresu na zemlju. Opipavši puls Kai je sklopio oči i odahnuo sa olakšanjem. Još uvijek je živa, ali mora što prije da je odvede u bolnicu. Misli mu je prekinuo snažan prasak, svi su se našli na zemlji. Kai je tijelom zaštitio Teresu, a čovjek koji im je pomogao je učinio isto za svoju, vjerovatno suprugu. Rukom napravivši hlad svojim očima Kai je pogledao prema buktećoj gomili olova koja je nekad bila njegov automobil.

"Izvini, za sve sam ja kriv."
Ponavljao je Kai dok ju je pratio na nosilima koja su gurali doktori i sestre. Med sestre su ga zadržale van operacione sale da bi i njemu samom bila pružena pomoć. Tek kada je i on smiješten u drugu salu osjetio je bol. Ali je u mislima idalje bio sa Teresom. Kada se probudio Kai je bio potpuno obliven znojem, a srce mu je lupalo jače nego ikad. U glavi je prelistavao događaje iz sna, srce mu je zeblo. Jedva je čekao sa vidi Teresu, tek tada bi mu srce bilo na mjestu.