HEARTBREAKER! || Harry Styles

Chapter 49

Toliko puta sam čula taj glas.. prenio mi je puno loših vjesti, ali i jednu dobru. Sada razmišljam o tome jesu li Harry i Jo slušali njegov glas danas? Jučer? Koliko sam dugo ovdje. Znaju li tko je on ili su mu pali u prijateljski zagrljaj par sati nakon što je mene držao u tim prljavim rukama? Razmišljam o svim tim stvarima kako bih skrenula misli dalje s ovog mjesta, ali ne mogu. Znam da je tu, pokraj mene. Njegovi prsti prolaze preko mojeg desnog obraza. Mogu namirisati njegov parfem koji mi izaziva mučninu i mogu osjetiti njegov dah na svoj licu dok on priča meni nešto nerazumljivo, ali kada njegov dlan poleti prema mom licu trgnem se na neočekivanu pljusku zbog koje njegove riječi ponovno dobiju oblik.

"Ne slušaš me!" Njegov glas poprimi jako visok ton i po ko zna koji put ja se uplašim. Poželim nešto reći, ali tkanina u ustima mi nije dopuštala pa ostanem prisiljena čekati njegov sljedeći potez.

"Znaš li što se dogodi djevojkama koje me ne slušaju? Hmm znaš li? Želiš li saznati?" Njegov glas mi je sugestirao da više nije tako blizu mene već da je negdje na drugoj strani sobe ili ovoga gdje god da se nalazili.

Poželim odmahnuti glavom u znak negativnog odgovora, ali se uplašim učiniti bilo što pa samo ostanem sjediti poput kipa.

"Djevojke koje ne slušaju moraju platiti. I dok god ne nauče plaćati će iznova i iznova. Ali tebe ne želim povrijediti." Ponovno se približi i nastavi prelaziti prstom preko mog obraza.

"Stvarno ne želim Lucy.. dok sam te gledao onako krhku srce mi se slamalo.. želio sam učiniti nešto da pomognem, zato me ne tjeraj sada da učinim suprotno."

"Lucy, Lucy.. maknut ću ti sada povez s usta.. naravno ako obećaš da ćeš biti jako tiha. U suprotnom ću te stvarno morati kazniti." Ovaj put malo pomaknem glavu unaprijed i unatrag.

"Dobro." Osjetim njegove prste na svom potiljku i nakon samo par sekunda moja usta ostanu slobodna. Grlo me boljelo, nisam mogla progutati, a sline kao da nije ni bilo.. pokušam zatražiti vode, ali glas nije izišao.

On kao da mi pročita misli pa prisloni čašu mojim ustima i da mi par gutalja, tek toliko da ugasim žeđ.

"Zašto radiš ovo?" Jedva skupim snage da progovorim, no on mi ne da odgovor. Čujem spuštanje čaše na nešto metalno i njegove korake kako se udaljavaju.

"Znat ćeš uskoro." I prije nego što kažem još nešto čujem otvaranje pa zatvaranje vrata i tišinu.

Ostanem sama u sobi razmišljajući na što je to on mislio. Svakakve loše stvari mi padnu na pamet i od samih pomisli stvori mi se mučnina u trbuhu.

"Bože? Hoće li Jo uspjeti ovaj put? Hoću li ga vidjeti još jednom?" Prošaptam tiho sebi u bradu.. hoće li uspjeti.

Ostatak vremena sam uglavnom plakala dok je tkanina preko mojih očiju upijala suze ne dopuštajući im da padnu do kraja. Pitala sam se što Harry sada radi. Je li jos u toj bolnici. Je li saznao da me nema. Kako se osjeća.. da li ga boli. Osjeća li se bespomoćno kao što sam se ja osjećala.

Pitala sam se što Maddie radi. Plače li Niallu na ramenu ili govori Harryju da će sve biti u redu, da ću se vratiti kući.. da se neće tako lako rješiti mene i mojih gluposti.. da ću mu kuhati onu odvratnu juhu dok se u potpunosti ne oporavi. Vjerojatno da, to je nešto u Maddienom stilu.

Pitala sam se sjedi li John sada u svom kožnom naslonjaču podbočen na stol dok ponovno u svojoj glavi prelazi sve dokaze i pita se što je propustio.

Čak sam se pitala znaju li moji roditelji. Je li Jo pogazio svoj ponos i nazvao ih. Ja ne znam što bih učinila na njegovom mjestu.

Prisjećala sam se svojih zadnjih trenutaka sa svima njima. Harry me otjerao iz sobe, obećala sam si da ću mu dati vremena, a sada nisam sigurna ni koliko ga ja imam. S Johnom i Gemmom sam bila na večeri tj. Bila sam kod njih na večeri. Pričali smo što ćemo sve ja i Harry raditi kada se oporavi. Gdje ćemo otići na odmor. S Maddie sam se čula prije nego li sam došla Harryju u bolnicu. Pričali smo o razno raznim nebitnim stvarima. A zadnjeg razgovora s roditeljima se ni ne sjećam.