Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
_____
" Barbara, jesi sigurna u ovo? " Upita me Jenny već po stoti puta isto pitanje u trenutku kad spustim kofere u svoj novi stan.
Promotrim prostor koji se nalazi ispred mene. Maleni stan, usudim se reći savršen za mene. Za moj mir.. mir koji mi je toliko potreban, prostor koji mi je potreban.
"Jesam, ne brini." Pogleda me sumnjičavo i zatim prošeta po stanu.
" Pa.. nije loše. " Odlazi kroz dnevni i kuhinju koja ima maleni kuhinjski otok, te odlazi do moje spavaće sobe. Krećem za njom, i ubrzo se nađemo na balkonu.
"Mirno je. " Čujem Jenny kako govori.
"Da, nemaš se zašto brinuti. Uostalom, samo deset minuta živiš dalje od mene." Govorim joj dok promatram pogled sa svog balkona, a sve što čujem je zvuk ptica i zvukove prometa na cesti.
" Osjećam se... konačno slobodno. "
" Sretna sam zbog tebe, stvarno jesam. " razmišljam kakav će biti moj život u ovom stanu, moja budućnost.
Cijelo popodne Jenny mi je pomagala u slaganju stvari. Kad smo bile konačno gotove naručile smo pizzu i pojele, te je otišla i ostavila me samu.
Konačno sama. Odrastajući sa roditeljima, dvoje braće i jednom sestrom, samoća nikada nije bila moj slučaj. A ovoga sam bila željna i sada sam ovo i dobila. Već volim ovaj osjećaj i shvaćam da sam spremna za ovo.
Upijajući zadnje zrake sunca na svome malenome balkonu, držim knjigu u svom krilu, ali umjesto da je čitam pogled mi privuče nešto naizgled zanimljivije. Kad malo bolje promotrim, udahnem nekoliko puta treptajući, ugledam na balkonu do oslonjenog o ogradu jednako promatra u mene nadasve zgodan muškarac.
Usuđujem se buljiti u njega, dok osjećam da mi lice gori. On prodorno gleda u mene očima boje kestena. Zatim se glasno nasmije, što me zbuni. Nasmije se na što se ja posramim još više.
Dok ga ja zbunjeno gledam, on se prestane smijati, a zatim još jednom pogleda ravno u mene toliko intezivnim pogledom da zadrhtim. U njegovim očima ovaj put vidim samo tamu.
Sljedeći trenutak ne vidim misterioznog muškarca, za kojeg pretpostavljam da je moj novi susjed. Vidim prazan balkon i čujem samo tišinu. Više ne čujem niti ptice, niti gradsku, prometnu buku. Samo tišina, od koje zadrhtim.
Nisam bila svjesna da će se od tog trenutka moj život promijeniti, da će ga on promijeniti. Jedino pitanje je da li će to biti na bolje? Ili će ga upropastiti?
