Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
_____
Nakon što sam ujutro zaspala i skoro zakasnila na posao, kao da to nije bilo dovoljno izletjela sam na balkon u svom donjem rublju po jedinu košulju koja nije bila zgužvana, a kad ono na balkonu susjed. Promatrao me s onim mračnim pogledom, od kojeg gaćice padaju na pod.
Brzo sam uzela ono što sam naumila i pobjegla u stan. Zatvorila balkon, brzinski se obukla i otišla na posao. Tamo me dočekala konobarica Sanja, za koju bi se reklo pri samom pogledu na nju da živi od napojnica, preduboki dekolte i prekratka minica i njene prenapućene usne, a tek taj iritantan glas. Srećom, pa je inače suprotna smjena od mene. A sa mnom treba raditi cura imenom Maja. S obzirom na to da je bolesna, uskočila je Sanja u ovu smjenu.
Nedugo poslije shvatila sam koliko je Sanja iritantna i jedva sam čekala kraj smjene. Ali vrijeme je, kao u inat išlo presporo. U mojim mislima prekine me iritantan Sanjin uzvik i trčanje prema stolu.
"Stigao je!" Pogledam u smjeru u kojem je otišla i vidim svog susjeda Evana. Sjeo je za stol u rukama držeći fotoaparat. Nisam znala da slika. Pa kako bi i znala, kad ga ne znam. Ali sigurno ne bi očekivala od njega da slika.
Sanja je prpošno skakutala oko njega i smiješila mu se, ali njen smiješak je brzo nestao i krenula mu je nešto objašnjavati, a tada je on usmjerio svoj pogled prema meni. Brzo maknem pogled s njega, da ne vidi kako sam ih promatrala ali znam da me je vidio.
"Ja ću odnijeti kavu, a ti odi sredi onog što je upravo došao. " Pogledam prema stolu i također vidim još jednu poznatu facu. Visoki, crnokosi, predivan. Sa sunčanim naočalama na očima. Gleda u svoj mobitel. Puhnem i odem do tog stola.
" Heej.." Pogled sa svog mobitela prebacuje na mene i nasmiješi mi se. Smiješak od kojeg se topim poput šećera.
"Vidiš, rekao sam ti da ćemo se ponovno vidjeti." Potvrdim glavom umjesto odgovora, i čekam njegovu narudžbu.
"Pa ja sam Tristan. Tristan Hoti. " Ovaj put mu se nasmiješim.
"Barbara, drago mi je."
"I meni, ali da te ne zadržavam ja ću kavu s hladnim mlijekom."
"Stiže." Odgovaram i brzo se okrenem na peti prema šanku.
Na šanku napravim kavu onako kako su mi pokazali i nadam se da će biti dobra. Kad je napravim, nosim je prema Tristanu.
"Izvoli." Stavljam kavu na stol i iskreno mu se nasmiješim.
"Onda..." započinje razgovor prije nego odem.
"Onda što?" Prekidam ga prije nego što izgovori rečenicu do kraja.
"Kako se snalaziš s Fufi?" Govori i smije se.
"S čim?" Zbunjeno ga gledam, dok se on glasno smije.
"S kim." Ispravlja me, a zatim nastavlja. "Fufi je druga konobarica. " Čujem ga kako govori, pa se onda ja nasmijem kad shvatim, za što je ta riječ skraćenica. Flundra.
"Znaš, jednom sam ovdje bio navečer na piću s prijateljima, i došla je do nas za stol, i bradavica joj je virila iz majice. Prijatelj ju je obavijestio da joj viri. Znaš li što je odgovorila?" Odmahnem glavom čekajući odgovor i iako ga još nisam čula već se smijuljim.
"Hoćeš li je probati?" Izgovara, a ja se glasno smijem. Smijem se toliko jako, da pomislim u svojim mislima da ću se upišati od smijeha.
"Uživam gledati kako se smiješ. " Tristan odjednom izgovara, od čega se odmah zacrvenim. Uz ispriku da moram dalje raditi i dalje s osmijehom okrećem se u namjeri da odem.
Ali njegov pogled me spriječi da odem, pa pogledam u njega. Gledam u susjeda, koji me promatra sa svojim fotoaparatom u ruci. Prije nego se uozbiljim i osjetim crvenilo na svom licu, vidim ga kako me uslika.
"Što si to napravio? Slikao si me?" Upitam ga kad mu priđem zbunjeno i pokušavam dohvatiti fotoaparat. On se nasmije i stavlja mi aparat pred oči.
"Pogledaj." Govori mi i vidim sebe rumenu u licu kako gledam pravo u aparat. Gledala sam njegove oči, i na mom licu se može vidjeti kako ga požudno promatram.
Zamolim ga da je obriše i kad potvrdi odem nazad za šank. Kasnije se sjetim da sam ga trebala gledati kako je briše. Kako mu mogu vjerovati da će je obrisati. Kad stižem za šank, Sanja me upitno gleda.
"Što je htio?" Upita me znatiželjno, dok žvače žvakaću u ustima. On se okreće prema nama, i dok pijem čašu vode, ona mi ispadne na pod, nasmijem se svojoj nespretnosti sa željom da propadnem u zemlju. Još jednom kratko pogledam u njega i vidim ga kako se samodopadno smije.
"Ništa posebno, pozdravio me.. to mi je susjed." objašnjavam joj ukratko. Ona ušuti i sjeda za šank nastavljajući čitati časopis koji je čitala i prije nego što su došli ova nenormalno zgodna dva muškarca u kafić. Dok ona tako lista časopis ja gledam prema njima. Kakva suprotnost. Jedan sjedi na jednoj strani, mračan, zgodan do bola, i neobjašnjivo meni tako misteriozan. Želim saznati više o njemu. Neka sila me vuče prema njemu, da saznam nešto više. Dok je drugi simpatičan, isto tako zgodan, ali opet ima neku nježnost u sebi koju moj susjed nema.
Kada susjed odlazi, bez ikakvog upućenog pogleda prema meni, vidim Tristana kako se približava šanku. Sanja trčeći odlazi prema susjedovom stolu, valjda pokupiti svoju napojnicu. Tristan vadi novčanicu od dvadeset kuna i stavlja mi na šank.
"Pitao sam se.. da li možda izlaziš sutra navečer?" Sutra je naime subota, i Jenny i ja smo već isplanirala izlazak. Zapravo ona ga je isplanirala, meni nije bilo druge nego složiti se.
"Imam u planu, da. " Odgovaram mu i vračam ostatak novaca, ali on samo odmahne rukom.
"Leiz?" Leiz je najpoznatiji klub u Rijeci, a i u cijeloj Hrvatskoj. Čula sam da je nedavno otvorio i u Njemačkoj, a i da je vlasnik jednako dobar kao i klubovi. Ali i zauzet i sretan.
"Da, gdje drugdje?"
"Onda se vidimo, potražit ću te." Govori uz osmijeh te uz pozdrav odlazi od mene. A ja ga odmjerim. Tko me može kriviti. Ovakvog muškarca ne odmjeriti, bio bi grijeh.
Nakon što sam konačno ispričala svoje susrete sa susjedom i s Tristanom Jenny, njoj je to bilo smiješno. Ona je na to sve rekla "Pa što, zabavi se...po mogućnosti s oboje."
I nakon što smo se dogovorila za sutrašnji izlazak i nakon što smo se dobro ismijale, otišla je, te mi poručila da pozdravim susjeda od nje. A zatim sam izašla na balkon, što se pokazalo velikom greškom.
Kad sam vidjela njega kako gleda prema mojim vratima čim sam izašla van. Pozdravim ga, na što on samo promumlja i nastavi me promatrati. Meni to smeta i on to vidi, ali uporan je. Gleda me mračnim pogledom, te čitavo vrijeme kako razgovaramo promatra. Odjednom me upita pitanje od kojeg na sve zaboravim.
"Da li si htjela biti na njenom mjestu ili si nam se htjela pridružiti?" Šokirana ne znam što da odgovorim, te isprekidano mrmljam, ali onda šok preraste u bijes, te mu odbrusim i odem u stan.
"Možda zvuči primamljivo, ali ne.. ne hvala." I nakon što lupim vratima balkona čujem njegov smijeh koji ubrzo nestane. Dišem ubrzano i čudim se ovom izravnom muškarcu. Što mu to pada na pamet?
Ali ima nešto upravo u tome što je tako izravan i bezobrazan što me privlači, vuče me prema njemu. Nešto zbog čega se poželim skinuti gola i ponuditi mu se kao na pladnju. Da me zadovolji, da ja zadovoljim njega. Ali razum pobjeđuje.
Razum mi govori da se maknem od njega, da bježim što dalje mogu..
