¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
Ne puštaj svakoga blizu sebe. To bi trebao biti moj moto. Pustimo nekoga pored sebe, prehladimo sve svoje emocije i onda kad se jednom slomimo najteži dio je izliječiti se. Istrošimo svu svoju snagu, zadnji atom dobrote u nama, svu ljubav u nama. Ali onda kad dođu oni koji vrijede u tvojem životu, nećeš im imati što dati.. pružiti im ljubav.
A tko je za mene onaj koji vrijedi? Onaj kome ja vrijedim i koji će me cijeniti? Možda taj netko ne postoji. Možda su to samo zablude, samo nešto u što ljudi vjeruju, nešto čega se drže da se ne slome. Prava ljubav, zablude.
Probudila sam se ujutro i dalje u zagrljaju Tristana, ali ovaj put u sobi u koju me smjestio. Njegov zagrljaj mi je toliko godio da se nisam bojala zaspati. Podignem glavu i ugledam njegove plave poput neba oči kako me promatraju. Željne nečega, pune brige za mene. Ili umišljam?
"Koliko sam spavala?" Progovorim, a svoj glas ne prepoznajem stoga pročistim grlo i opet ponovim pitanje.
"Gotovo čitav dan i čitavu noć. Nisi ni primijetila kad sam te prenio u sobu.." Njegov hrapavi glas mi poručuje da je i on odspavao neko vrijeme. "Ovoga.. kad sam te prebacio u sobu htio sam otići, ali nisi mi dala... pa sam ostao." Vidim da mu je neugodno zbog toga, ali meni začudo nije. Drago mi je, zato mu se samo nasmiješim.
"Trebala bi danas na posao." Na moje riječi osjetim njegovo trzanje. Pogleda u mene i vidim da mi ne želi proturječiti.
"Jesi li sigurna?" Nesigurna u odgovor samo mu potvrdim glavom.
"Idem s tobom. Odvesti ću te i popiti kavu." Ne želim se prepirati oko toga s njim, stoga mu dopustim. Iako znam da ta jedna kava može potrajati cijelu moju smjenu.
Nakon što se obučem, puderom pokušavam prekriti još uvijek vidljive masnice na mom vratu. Što mi na kraju nekako uspije, ali svejedno prebacim tanku maramu oko vrata. Kad izađem iz sobe Tristan me već čeka u kuhinji ispijajući svoju kavu. Obučen u crne hlače i kratku sivu majcu ispod koje se vide svi njegovi mišići.
"Spremna?" Upita me kad me primijeti. Potvrdim glavom na njegovo pitanje i krenem s njim prema vratima. Ali moj mobitel me prekida. Ujutro sam ga uključila i dočekalo me brdo propuštenih poziva od strane svih. Osim njega. I ovaj put zove Jenny koja me gotovo sto puta već zvala. Ovaj put joj se odlučim javiti. Gotovo iste sekunde kako se javim začujem njen glas i tisuću pitanja.
"Pa jesi li ti normalna? Znaš li kako sam se brinula? Mogla si barem poruku poslati da si dobro. Gdje si pobogu!?" Prerano je za ova pitanja i ja nisam raspoložena za njih.
"U redu sam, na sigurnom." Odgovaram kratko i ono što treba znati.
"Barbara.. gdje to?" U trenutku kad joj krenem odgovoriti začujem preko mobitela glasove od kojih je jedan Evan.
"Jesi ti to s njim?" Upitam je glasno i iznervirano.
"Da...hajde reci mi gdje si. Moramo razgovarati." Pitam se da li je saznala za Evanovu prošlost? Da li Boris zna za tu istu prošlost?
