Ispred mojih vrata ✔️

〰 Epilog 〰

Svi mi tražimo nešto.. nekoga cijeli svoj život. Rodimo se i tada kreće borba za našom srodnom dušom. Onog dana kada je pronađeš.. tada možeš sve.

Ja sam svoju pronašla jedne večeri na balkonu pored mog. Bio je mračan, tajnovit... s cigaretom u jednoj ruci. A kad me pogledao.. tada je sve došlo na svoje mjesto jer jedan pogled, samo jedan susret je bio dovoljan da promijeni apsolutno sve.

Tada nisam bila svjesna svega što me čeka, nisam bila spremna na slomljeno srce od strane njega i nikako nisam bila spremna za njegovu mračnu prošlost. Ali kasnije sam shvatila.

Uistinu, ni jedna žena ne može proći kroz vatru i ovu bol osim za muškarca koji doista jest njena srodna duša. Za onoga kojega voli iznad vječnosti.. spremna za svaku borbu koja se nađe ispred nje, pa ako i to znači da treba stati ispred njega i zaštititi ga od metka.

Od najveće tame i boli, zaštititi njegov život bez ikakvog premišljanja.

Ja sam napravila upravo to.

I nikada nisam požalila zbog svog izbora iako sam tada izgubila dio sebe i dio njega.

Ta bol je bila veća od bilo kakve tjelesne, jer saznanje da sam izgubila njegovo dijete i da ga više nikada neću moći imati.. boljelo je. I uvijek hoće. Sada kad on više nije slomljen i spreman je za sve.. zajednički život, dijete.. ja sam postala pokvarena.

Nisam mu mogla pružiti ono što on želi.

Očekivala sam odbacivanje od strane njega, jer zašto bi netko želio pokvarenu igračku? Nekoga tko mu može pružiti samo sebe.

Upravo onaj koji te voli bez obzira na sve, koji želi tebe upravo onakvu kakva jesi.. jer to je ona prava ljubav. Sumnjala sam u njegove riječi toliko puta poslije one večeri, u Evanove riječi "volim te, upravo takvu kakva jesi.. šećeru."

Nisam mu željela vjerovati jer više nisam voljela ni sebe. Kako da se volim kad ne mogu imati djelić njega.. ne mogu imati njegovo dijete.

Bio mi je oduzet od strane te mračne prošlosti. Ne jednom, nego više puta, a moje srce je boljelo svaki puta sve više. Nakon te proklete večeri bol je bila previše jaka da bi bilo kome vjerovala.. da bi vjerovala njemu.

A on? On me nije prestajao uvjeravati da me voli. Kao i prije.. i da uvijek hoće. Da će uvijek biti uz mene.. do kraja moga života, a da ga se ja nikada više neću moći riješiti. Iako mi je srce bilo razbijeno, on ga je popravio.. upravo onako, kao što sam i ja njegovo.

On je ispunio moje srce, a ja sam pružila svjetlost njegovoj tamnoj duši i slomljenom srcu.

Kao što je meni dugo trebalo da spasim njega.. tako je i njemu trebalo jednako dugo. Godinu dana mi je trebalo da me spasi.. da nastavim dalje sa svojim gubitkom svog malenog šećera. I dalje ga ponekad osjetim u sebi.. žalim za njim.

Ali sada, nakon ovih godinu dana.. spremna sam. Oboje smo spremni.

Konačno spremni krenuti dalje.

Osmjehnem se kad vidim Lea kako pažljivo uzima crveni autić od Evana. Htjela bi vrisnuti od sreće, ali znam da moram biti pažljiva jer ovo je veliki napredak.

Leo, naš sin.. u ovih mjesec dana kako je kod nas nije pokazivao nikakve reakcije na nas. Nije govorio, nije se igrao.. Jučer je prvi put, samo odjednom rekao kako želi na plažu. Evan je isti tren spakirao sve potrebne stvari i unajmio kućicu na plaži.

Iz dana u dan napredujemo.

Prije mjesec dana kada smo odlučili posvojiti Lea, bili smo svjesni u što ulazimo. Šestogodišnji Leo bio je zlostavljan od strane svojeg očuha i majke do svoje pete godine. Zatim ga je socijalna služba oduzela njima i godinu dana Leo je čekao u domu da se netko odluči za njega. Kada sam vidjela oči boje kestena, baš poput Evanovih.. znala sam da je čekao nas.

I baš onako kako sam ja spasila Evana.. kako je Evan spasio mene. Tako ćemo mi svojom ljubavi, pažnjom.. spasiti i njega.

Evan podigne svoju glavu i pogleda u mene. Ugledam osmijeh na njegovom licu.. a kad pogledam u Lea vidim osmijeh i na njemu dok promatra Evana. Leo se okrene prema meni, pa na trenutak uozbilji, ali onda pokretom svoje ruke pozove mene da im se pridružim.

Srce mi je puno kad se približavam svom mužu i našemu sinu.

Dobro smo. Mi smo dobro.

"Što to imaš?" Upitam Lea dok mu se približim.

"Auto.." Kaže sramežljivo, a zatim otrči prema valovima. Suza krene niz moj obraz.

Evan me zagrli i obriše je svojim usnama. Zadrhtim od ovih snažnih osjećaja. Sreće i ponosa.

"Izgleda da mu godi ovo.. plaža, more." Promatramo ga kako uletava, pa zatim bježi vodi.

"Ti mu godiš." Okrenem glavu prema njemu. "Tako si dobar s njim."

Evan ne govori ništa, samo mi se osmjehne i spusti svoje usne na moje. "Volim te." Ne prođe jedan sat, a da mi Evan ne izgovori ove dvije riječi.

"Zauvijek, moj predivni šećeru." Ovo je sve što trebam. On.. ja u njegovom zagrljaju. I Leo.. sretan uz nas, da odrasta uz ovako sretno okruženje kao što je danas.

"Toliko sam sretan.. nisi ni svjesna koliko me samo činiš sretnim."

"Jesam.. jer osjećaj je obostran." Povukla sam ga za ruku i povela prema Leu.

Nikada nisam bila sretnija, moj život sada je imao smisao dok sam promatrala ovog predivnog čovjeka pokraj sebe kako prima Lea za ruku i on mu to dopušta, pa ga vodi sa sobom prema vodi.

Evan mi je dao toliko puno više od sreće, dao mi je ljubav o kojoj neki mogu samo sanjati, o tome mogu samo fantazirati... ali ovo, ovo nije fantazija.

Ovo je moja stvarnost.

Možda nas još uvijek čekaju teški trenutci u životu, ali dokle god smo zajedno.. nikada neću odustati.

Ako me pitate da li je vrijedilo?

Milijun puta, da. Svaka suza je vrijedila, svaka bol. Za pravu ljubav se vrijedi boriti.

______________

"Ti si ona zbog koje živim.. ona koja me spasila od   propasti. Pružila si mi svjetlost, nadu za bolji život.

    Ona koja me voli bezuvjetno.. oduvijek, zauvijek.

Našao sam te, tog sunčanog popodneva.. našao sam svoj budući život. Svoju snagu, svoju utjehu.. srodnu dušu. Ono što sam tražio od rođenja, želio sam to.

Volim je jer s njom sam slobodan. Volim je više od sunca koje me grije, od mjeseca koji mi je nekada pružao mir. Sada je ona ta.. najljepša stavka moje budućnosti i mira koji donosi sa sobom... i s njom.. život ispunjen srećom.

Ona je ta. Moja srodna duša. Jedina. "