Mjesečeva princeza

Prvo poglavlje

Budim se u svojoj velikoj spavaćoj sobi, sva znojna i mokra, mahnito hvatajući dah. Osjećam se kao da sam upravo otrčala maraton od 10 kilometara. Srce mi lupa 150 otkucaja u minuti. Polako sam zatvorila oči, pokušavajući se umiriti. Opet sam sanjala isti san. Opet nisam vidjela lice onom čovjeku. Opet sam se utapala...

Pogledala sam na sat na noćnom ormariću pored mog velikog kreveta: bilo je točno četiri sata ujutro. S obzirom na to da je zima, sunce još nije počelo izlaziti - vani je još uvijek mrak. Znala sam da više neću moći zaspati, kao i svaki put kad sanjam vlastitu smrt. Otišla sam do dvokrilnog prozora s pogledom na more i sjela na stolicu koja me je uvijek spremno čekala. Pun je mjesec. Ma krasno...

Kao mala sam obožavala pratiti mjesečeve mijene, ali otkad sanjam isti san svakog punog mjeseca, nije više bilo potrebe za tim. San me progoni od moje desete godine u noći kada je pun mjesec i još me probudi kako bih mogla promatrati veličanstvenost mjeseca. Uhh... Prokleta sam.

Nije da ne volim mjesec, baš suprotno, obožavam ga. Ali ne volim to što je on tamo gore, na velikom, prostranom, beskonačnom nebu, može otići bilo gdje, ali ne, on mene mora promatrati i ismijavati moje ograničeno kretanje. Ne krivim ga. I ja bih to radila da sam on. Smijala bih se samoj sebi, dok se promatram odozgo kako histerično želim pobjeći. Biti bilo gdje, samo ne ovdje.

Uzela sam malu bilježnicu tvrdih korica u kojoj opisujem svoje snove, sve do najsitnijeg detalja. Mogla sam slobodno prepisati od riječi do riječi kako sam ga opisala prošli mjesec. Ništa se nije promijenilo. O, gle li čuda Luna, pa isto si napisala što i prošlog mjeseca. Aplauz. Glas u mojoj glavi neda mi mira.
»Ušuti!« Frustrirana istinom, tiho sam prosiktala kroza zube, iako sam znala da me nitko ne može čuti, ali valjda je to stvar navike - mjera opreza nikad dosta. Nikad se ne zna tko može biti ispred moje sobe ili proći u prolazu pored nje do neke druge prostorije. Trenutno mi se uopće ne spava, a kada bi netko saznao da sam budna, i ne znajući razlog mojeg bdijenja, poslao bi me u krevet usput govoreći koliko sam buntovna jer ne spavam te ne bi otišli dok ih svojom glumom ne uvjerim da sam zaspala. Jer, moram biti naspavana i odmorna za idući kraljevski dan i još puno bla-bla stvari.

Voljela bih da nisam princeza. Voljela bih biti netko drugi. Svi zamišljaju život princeze kao život iz bajke i sanjaju da su dio kraljevske obitelji. Vjerojatno bih i ja to zamišljala da nisam princeza. U mojim snovima o životu princeze, moj život je pod mojom kontrolom, a ne tuđom. Voljena sam, obasipana ljubavlju i zagrljajima svojih roditelja. Ali, u stvarnom životu princeze, to uopće nije tako. Barem u mojem životu nije tako, ne znam kako je drugima. Osjećam se kao da me roditelji mrze, kao da sam višak u obitelj, potrebna samo za nasljeđivanje kraljevstva. K tome, nemam niti brata ni sestru, nemam prijatelje osim onih umišljenih tinejdžera i tinejdžerica drugih kraljevstva s kojima se moram družiti, ali ne želim jer jednostavno nemamo zajedničkih tema za razgovor, a s normalnim vršnjacima ne smijem biti ni viđena jer su oni nižeg društvenog položaja. I, naravno, idem u kraljevsku školu. Roditelji mi plaćaju učitelje jer moram biti dovoljno obrazovana kako bih jednog dana mogla biti odgovorna kraljica. Vjerujem da je mojim roditeljima teško, ali imam i ja svoje potrebe. Želim živjeti sada. Ne želim čekati svoj život. Želim...

U gomilanju mojih misli prekida me lagano kucanje na vratima. Nisam niti primijetila da je sunce počelo izlaziti. Brzo sam spremila bilježnicu koja mi je cijelo vrijeme bila u krilu, u ladicu ispod kojekakvih papira. Nitko ne zna za moje čudne snove i dnevnik snova, niti će saznati. Navukla sam zavjese na prozor, legla natrag u krevet i pravila se da spavam očekujući da će jedna od mnogobrojnih služavki uskoro ući u moju sobu i "probuditi" me.
»Luna, znam da si budna.« Začudo, ušla je moja majka. Ne sjećam se kada me je zadnji put ona došla probuditi. Vjerojatno nikad. Sjela je na krevet do mojih nogu dok sam se ja pravila da se tek budim.
»Molim?« Rekla sam sneno, još uvijek se praveći da sam do prije par minuta spavala, iako sam bila i te kako budna i definitivno nisam gluha. Kako je mogla znati da nisam spavala?

Kratko se nasmijala i rekla: »Danas nemaš nastavu. Ti i ja idemo prošetati, moramo obaviti neke razgovore.« Naglasivši tu posljednju riječ, znala sam da ne govori o onim svakodnevnim razgovorima koje vodimo za vrijeme ručka. »Radi se o tebi, tvojoj prošlosti i tvojim moćima«, rekla je to tako jednostavno, kao da smo o tome uvijek pričale, kao da to nije ništa novo.

»O-o čemu?« zamucala sam nadajući se da je svo ovo vrijeme što sam budna, samo još jedan san. Ali, znala sam da nije.