Mjesečeva princeza

Peto poglavlje

Brzim korakom pokušavamo što prije stići do Plave špilje. Voljela bih stići kući prije zalaska sunca, ali mislim da to neće biti moguće. S obzirom na položaj sunca, rekla bih da će za otprilike sat i pol potonuti u duboko plavo more.

Došli smo do ulaza. Izvana, špilja je izgledala kao da je jedan veliki, veliki šuplji kamen pao na Zemlju i svojim većim dijelom probio tlo. Ulaz je bio nešto viši od mene. Bi li trebala ući? Pogledala sam u Linu i glavom joj pokazala prema špilji.

»Ne znam, radi što hoćeš. Rekla si da ju želiš vidjeti« odgovorila je sliježući ramenima. Dvoumeći se samo sekundu, klimnula sam glavom, od straha i uzbuđenja zatvorila oči, a zatim sam i ušla. Napravila sam desetak koraka držeći Linu za ruku, pa otvorila oči.

Iako izvana špilja nije izgledala previše vrijedna pažnje, iznutra je bila predivna. Svaki djelić špilje bio je prekriven plavim kristalima. Od modre plave do tirkizne, od neonske do blijedo plave, od kraljevsko plave do plave boje noći... Svaki kristal je bio drugačija nijansa plave. Bilo je očaravajuće, jednostavno neopisivo.

»Wow... Ovo je... Predivno. Tako... Wow.« Nisam uspijevala naći prave riječi, mogla sam samo gledati u prizor dok su se boje prelijevale pred mojim očima.

»Da, zbilja je«, rekla je gledajući uokolo, iako nije izgledala baš zainteresirano.

»Ti si već bila ovdje?« upitala sam ju.

»Ha? Ovaj, da, jesam... Često sam dolazila ovdje. Za ovo mjesto me vežu uspomene o kojima radije ne bih pričala...« rekla je nekako snuždeno.

»Okej«, odgovorila sam razmišljajući o promijeni teme, kad sam ugledala nekakvo svijetlo u daljini kako se povećava. »Hej, što je to?«

»Koje?«, upitala je.

»Ono blještavo... Nekakvo svijetlo, ne znam. Idemo tamo.«

Je li ona to doista ne vidi?! Blješti više od sunca!, pomislila sam.

»Luna, jesi li dobro? Ja ništa ne vidim osim plavih kristala.« Rekla je gledajući me upitnim i pomalo zabrinutim pogledom. Iskreno, ne znam jesam li dobro.

»Dođi«, rekla sam i povukla ju za ruku, a slobodnom rukom sam zaklonila svijetlost da mi ne ide u oči. Skrenula sam u tunel iz kojeg sam vidjela svijetlost.

»Luna, znam da si ti princeza, uvijek u pravu i sve to, ali ako ovako nastaviš trčati, zabit ćemo se u zid jer smo u slijepoj ulici. Skrenula si u krivi tunel.« Pokušala me upozoriti, ali ja sam nastavila po svome. Zar trčim?, upitala sam samu sebe. Hm, valjda. Svijetlost se sve više povećavala svakim korakom, a ja nisam mogla stati. Nekakva energija me je vukla k tom bljšetavilu, onako kako crna rupa uvlači u sebe sve u svom dosegu. A onda, više nismo osjećale tlo pod nogama.

»Lunaaa!!!« Lina je vikala, ali što je učinjeno - učinjeno je. Padale smo zatvorenih očiju kroz svijetlost sve dok nismo osjetile čvrstu površinu pod nama. Otvorila sam oči.

»Izgleda da se neću vratiti kući danas...« rekla sam samoj sebi. Pogledala sam u Linu. »Hej, sad možeš otvoriti oči. Svjetlost nije tako jaka, ali nemam pojma gdje se nalazimo.«

Otvorila je oči. »Gdje si nas to dovela..?« upitala me, ali znala je da nemam pojma gdje smo.

»Nisam ja. Svijetlo nas je dovelo«, rekla sam, a zatim pomislila A ja sam ga pratila. Hm, kriva sam. »Nekakva sila me je vukla, nisam se mogla zaustaviti.«

»Tko je tamo?« rekao je nečiji duboki muški glas.

Lina i ja smo se pogledale, obje smo bile uplašene. Oko nas se nije ništa nalazilo, samo čista bjelina. Čak i ako bismo pokušale pobjeći - ne bismo uspjele. Jer, u kojem god smjeru da krenemo, nećemo nigdje završiti jer se nemamo gdje sakriti. U mom razmišljanju me prekine škripa visokih zlatnih vrata koja su se ni iz čega stvorila ispred nas i polako se počela otvarati. Vjerojatno bi bilo puno bolje da sam ostala kući, da me znatiželja nije dovela ovdje i da znam kako sam završila onesvješćena daleko od dvorca gdje me Lina pronašla. Nažalost, tek sad shvaćam da nema puta natrag i da mogu ići samo naprijed i tako se nekako vratiti natrag, a usput možda i nahraniti svoju znatiželju. Iza onih vrata, izašao je plavokosi, predivnih plavi očiju i izgrađenog tijela, visoki... Anđeo? Pa, ima krila, rekla sam u sebi. Zatreptala sam nekoliko puta uvjeravajući se da još uvijek dobro vidim. Pogledala sam u Linu i vidjela sam izbezumljen i pomalo prestrašen izraz lica za koji sam poprilično sigurna da se mogao vidjeti i kod mene. Anđeo nam je prišao.