Mjesečeva princeza

Treće poglavlje

Nakon što smo se vratile u dvorac, imale smo obiteljski ručak kao i svakog dana i dogovorile smo se da ćemo razgovor nastaviti neki drugi dan. Također, rekla je da više neću morati ići u kraljevsku školu, to jest učiti o kraljevskom ponašanju i svemu drugome što uključuje kraljevska škola jer, prema njenom mišljenju, znam i više nego dovoljno. Odlučila sam se malo opustiti i razgledati dvorac u kojemu provodim cijeli svoj život, od vrha do dna.

Imam osjećaj da je u dvorcu skriveno nešto za što možda ne bih trebala znati. Ali, sada kad mi je neočekivano dodijeljena sloboda kretanja, znatiželja i želja za zabranjenim su izbile na površinu i ne daju mi mira. Izbjegavala sam prostorije u kojima sam uglavnom provodila svoj život. Jednostavno su mi dosadile.

Obišla sam čitav »beskonačan« drugi kat, »beskonačan« prvi kat i sad sam u malo-manje-beskonačnom prizemlju u kojemu sam odlučila pregledati svaku prostoriju. Ništa još nisam pronašla. Ali imam osjećaj kao da sam sada na pravom putu do svoga cilja. Vodi me neka vrsta intuicije, valjda. Još mi preostaje samo jedna prostorija za pregledati. Baletna soba. Što bi se u njoj moglo uopće nalaziti? Ova potraga za nečime što ni sama ne znam što je, postaje uzaludna. Uostalom, mrak se već počeo spuštati.

Ušla sam. Velika prostrana baletna soba u kojoj sam često u prošlosti provodila vrijeme vježbajući balet probudila je sjećanja.. Ona loša i ona dobra.

Balet je bio nešto na što nisam bila prisiljena ići. Uspravno držanje bih imala i bez njega jer je to bilo u programu kraljevske škole. Obožavala sam graciozno plesanje na koje balet potiče. Sjećam se da sam imala tek pet godina kad me je mama dovela u ovu baletnu sobu koju sam odmah zavoljela.

- Mama, što je ovo? - Upitala sam ju.

- Ovo je baletna soba. U njoj možeš učiti plesati balet, ako hoćeš - rekla je i osmjehnula mi se.

- Lijepa je. I velika. Sviđa mi se! - Uskliknula sam veselo, okrećući se oko sebe.

- Želim naučiti plesati balet - rekla sam odlučno, pogledavši mamu.

- Onda hoćeš. Ali zapamti, nema odustajanja kad jednom kreneš. Bit će teško, ali ćeš uspjeti. Dobro princezo? -

- Dobro mama - rekla sam.

To je bio jedan od rijetkih trenutaka koje sam provela s njom. Od toga dana sam dva puta tjedno vježbala balet, a kasnije sam sve češće dolazila ovdje. U početku sam radila samo neke male lagane vježbice, a nakon godinu-dvije je počeo naporan i pomalo bolan rad do savršenstva. Ali, vrijedilo je. Sad znam hodati tako tiho da mi i mravi zavide. Već dugo nisam bila ovdje. Zapravo, mislim da nisam bila ovdje od kad sam shvatila da mi balet neće pomoći u bježanju od onog sna. Godinu dana sam se sve više i više udaljavala od ove prostorije sve dok nisam skroz prestala dolaziti jer nisam uspijevala prenijeti san u baletne pokrete. A možda i nisam trebala. Možda sam samo trebala pretvoriti san u osjećaje, a zatim ih otplesati. Dopustiti im da napuste moj um, moje tijelo. Možda bih sad to trebala pokušati.

Stala sam nasred prostorije i zatvorila oči. Prvo ću pokušati pribrati misli i uravnotežiti disanje. Duboko sam udahnula. Pa izdahnula. Udah... Izdah... Pa sam ponovila. Opet i opet. I još nekoliko puta. Uspjela sam se opustiti, a zatim sam počela plesati u ritmu svojih osjećaja, još uvijek zatvorenih očiju, fokusirajući se na ostala osjetila.

Osjećam se tako nevidljivo dok plešem bez zvukova, u tišini svojih osjećaja... Bez prošlosti. Bez budućnosti. Samo sadašnjost i ja. Trenutak za trenutkom. Pokret za pokretom. Osjećaji. Sreća. Mir. Ravnodušnost. I onda, kao grom iz vedra neba, po prvi puta u mom životu, pogodila me vizija.

Tik-tak.
Jedino što vidim je crnilo koje me obavija. Krećem se, ali ne vidim izlaz. Čujem nekakav glas.
»Da, to je ona. Pronašao sam ju.«
Stanka.
»Moćna je. Obavija ju plava mjesečeva energija.«
Stanka.
»Da. Dovest ću ju. Milom ili silom.«

Tik-tak.
Trčim po zelenoj livadi. Ne izgleda prirodno zelena, izgleda previše čisto. Nijansa zelene koju još nisam vidjela, kao da sam u Raju. Kako uopće mogu znati da sam u Raju samo po nijansi trave? Zapravo, nešto u meni mi govori da i jesam u Raju, ali zašto?
Livada je puna cvijeća, ali ne vidim im boje. Netko mi trči ususret. Izgleda vrlo sretno, pa se samim time i meni stvori smješak na licu. Odjednom vrijeme usporava. Onaj dečko koji je trčao prema meni počne se zlobno smješiti. Trči brže. I brže. Dok ja, polako postajući svjesna situacije, još uvijek stojim na mjestu. Pogledala sam oko sebe. Cvijeće je... Crno. Svo osim jednog. Taj jedan bijele boje izgledao je previše krhko među ostalima. Previše... Izdvojeno. Počela sam trčati prema njemu, ali imala sam osjećaj da se sve više udaljava od mene. Odjednom više ništa ne vidim i osjetim samo svoj nijemi vrisak oblikovan usnama.

Tik-tak.
Noć. Sjene. Nepovezane riječi. Okrećem se, nekog ne vidim. Ispred mene se odjednom stvori bijeli ekran. Počnu se prikazivati nekakve slike...
Mlada žena blistavog osmijeha i modrih plavih očiju drži u rukama dijete. Izgleda kao novorođenče. Zatim druga slika. Ista žena, sada tužnog pogleda, ostavlja to dijete u nekoj špilji, a zatim hitro odlazi plačući, dok pun mjesec obasjava to dijete kroz špilju. I treća slika. Neki ljudi, izgledaju kao vitezovi nekog kraljevstva. Oni... Ubili su onu ženu. Pored nje leži neki muškarac, isto ubijen. Opet se pojavljuje slika djeteta u onoj špilji. To... To sam ja.

.............................................................
Napokon treće poglavlje... Dugo mi je trebalo, zar ne? Nije baš extra dugo poglavlje, ali zasad je najdulje koje sam napisala 😂😂
Molim vas da svi koji čitate ostavite vote i po mogućnosti komentar jer mi mnogo znači vaše mišljenje ❤❤
(primam i kritike i pohvale)
Bye, vaša Lori ❤❤❤ (to mi je nadimak XD)