Mjesečeva princeza

Četvrto poglavlje

Budim se... U svojoj sobi? Sve ono je bio samo san? Baletna soba, plesanje, osjećaji i... Nemoguće. Ne mogu se sjetiti što se dogodilo. Zadnje čega se sjećam je crnilo, a prije toga samo osjećaji i plesanje baleta. Ali što se dogodilo nakon toga? Pokušam se podignuti u sjedeći položaj, ali odjednom osjetim nalet boli u zadnjem dijelu glave i sve što mogu je leći natrag u krevet. Zašto me glava boli? Ako sam pala, zašto se ne sjećam toga? Ugh, pitanja...

Netko ulazi u moju sobu. Vitka žena duge tamne kose i lijepih plavih očiju obučena u dugu bijelu haljinu prilazi mojem krevetu. Ne prepoznajem ju, ali odjednom ne mogu ništa reći, kao da sam bespomoćna.

»Ne boj se«, ovo definitivno nije bio moj unutarnji glas, ali ta žena nije otvarala usta. Mislim da je to rekla direktno u mojoj glavi, ali... Kako?

»Sve će biti u redu, dobit ćeš odgovore na svoja pitanja s vremenom. Kako tvoje moći budu rasle, tako ćeš znati gdje me potražiti, a ja ću ti dati odgovore. Vjeruj mi.«, opet to radi. Ali nekako joj vjerujem. Izgleda mi poznato i osjećam se kao da je dio mene. Ili bolje rečeno, dio moje prošlosti. Ali ja nemam moći.

Prišavši mi skroz do moje lijeve strane kreveta, prislonila je svoju desnu ruku na moje čelo i govorila riječi na nekom stranom jeziku koje sam po prvi puta čula u životu, ali osjećala sam ih i nekako razumjela, kao da su i one dio mene.

»Bol će nestati,
sjećanja će se vratiti.
U snove ćeš otići,
al' njih se nećeš sjećati.
Uskoro ćemo se opet sresti. Zbogom.«

Ostavila je kratki poljubac u moje čelo i nestala. Odjednom, bol kao da je nestala s njom, a pad i vizije koje sam imala nakon pada su se vratile u sjećanje. I opet sam utonula u dubok san, ovog puta prožet mojim vlastitim strahovima iz budućnosti za koju još nisam znala kakva će biti.

* * *

Osjećam vodu kako se slijeva niz moje lice i ulazi u nosnice te nagonski počnem jako kašljaljati.

»Živi ste! Nemate pojma koliko ste me zabrinuli... Jeste li dobro?« Nečiji glas potaknuo me je da otvorim oči.

»Tko ste vi? Gdje sam? Kako sam dospjela ovdje..?«, osvrčući se oko sebe pokušavala sam odgonetnuti gdje se nalazim, ali svaki put kad se probudim nalazim se na drugom mjestu. Nagnuta nada mnom stajala je djevojka mojih godina, srednje visine, s poludugom riđom kosom sa šiškama i zabrinutim i pomalo uplašenim plavim očima. Shvatila sam da sam ju odmah počela nepristojno napadati pitanjima. Mislim da sam ju malo prepala s obzirom na njen izraz lica i na to da mi je upravo pomogla, ali riječi su jednostavno izletjele iz mojih usta.

»Ja... Ja sam...«, počela je mucati, pa sam htjela ispraviti maloprijašnju pogrešku.

»Oprosti, odmah sam te napala s pitanjima. Daj da se predstavim, ja sam...«, započela sam, ovog puta ne persirajući joj, ali ona me je prekinula.

»Znam tko ste vi. Vi ste kćer kralja Oregona i kraljice Leone, princeza Luna. Kad sam vas vidjela onesvještenu, pomislila sam na ono najgore...«, oči su joj zasuzile i shvatila sam da je doista bila zabrinuta.

»Hej, hej... U redu je. Dobro sam, okej? I ne moraš mi persirati. Ovaj... Bi li mi mogla pomoći da se dignem?«, upitala sam ju primijetivši da sam još uvijek na podu u polusjedečem položaju. Pružila mi je ruku, pa sam ju primila i podignula se na noge. Nisam mogla ne primijetiti tetovažu s unutrašnje strane njenog zapešća koja se otkrila kada joj se rukav crne majice malo podignuo. Bila je to tetovaža mjeseca, mlađak da budem precizna, u kojem se sunce uklopilo kao slagalica. Sunčeve jasno vidljive zrake lomile su mjesec na komadiće. Tetovaža je svjetlucala. Naglo je povukla rukav prema dolje; mislim da je primijetila da sam se zagledala u tetovažu. Pogledala sam ju u oči kao da se ništa nije dogodilo.

»Hvala... Hmm, kako se zoveš?«, upravo sam shvatila da još ne znam njezino ime.

Primijetila sam da su joj oči dobile malo tamniju nijansu i da se na jedan vrlo kratki trenutak osmjehnula u kutu usana. »Lina«, odgovorila je, »Zovem se Lina.«

»Dobro. Lina. Imaš lijepo ime«, pokušala sam komplimentom malo razbiti neugodnost koja se, očito, razvila samo u meni.

»Hvala... To mi još nitko nije rekao. Nije baš da mi je itko to uopće mogao reći, s obzirom na to da nemam prijatelje...«, sve je tiše to govorila, a kad je završila rečenicu, primijetila sam da su joj se počele skupljati suze koje je vješto sakrila. Nedovoljno vješto da prevari mene, pomislila sam.

»Sad onda imaš mene, okej? Ja sam ti sada prijateljica«, blagi osmjeh joj se pojavio na licu nakon mojih riječi, »A sada, možeš li mi reći gdje smo?«

»Kako to misliš gdje smo? Pa tamo gdje si bila i prije negoli si se onesvijestila«, odgovorila je.

»Ne. Ja sam bila u svojoj sobi i nemam pojma gdje se nalazim. Nikad nisam bila ovdje. I nikad nisam sama izlazila iz dvorca. Mislim da bih se sjećala da se tako nešto dogodilo.« Zbunjena sam. Ne vjerujem joj u potpunosti, nešto se događa s njom, ali ne mogu odgonetnuti što. Zašto mi ne želi reći gdje sam?

Istog trenutka nakon što sam to pomislila, kao da me je čula, rekla je:
»Nalazimo se oko dvjesto metara od Plave špilje«

Na trenutak sam se zamislila. Plava špilja se nalazi na zapadnoj obali. Je li o toj špilji govorila moja "majka"? »Čula sam da je tamo predivno. Možemo li otići na kratko?«, oprezno sam ju upitala, smetnuvši s uma da bih se trebala vratiti kući. Linine plave oči opet su poprimile malo tamniju nijansu.

»Naravno«, rekla je.

.............................................................
Evo ga, i četvrto poglavlje je tuu (s 950 riječi) 😄
➡Što mislite, je li Lina dobra ili loša osoba?
➡Koliko vama ova priča znači?
➡Ocjena 1-10? (zasad)
➡Možemo li skupiti 10 votes?
Puno bi mi značilo 😊 (i ovisi o tome hoće li se priča nastaviti XD)
~ vaša Lory 💋