Ljubav preko poruka

Ljubav preko poruka-10.♥

"Za koga pečeš kolače?"pitala sam ulazeći u kuhinju. Zbunjeno sam se naslonila na zid i promatrala mamu kako pleše, odnosno pokušava plesati po kuhinji, dok peče kolače i radi novo tijesto za nove kolače. Da li je danas neki praznik? Ovoliko kolača nije bilo ni za Božić.

"Dolazi nam rodbina."odgovorila je i obrisala znoj sa čela. Rodbina? Jao, sad sam ga nadrapala. Oni jednom kada dođu, ne možeš ih se više riješiti.  I pričaju bez prestanka."Saro budi pristojna."

"Ja sam stalno pristojna."rekla sam mršteći se. Uvijek sam pristojna prema teti, tetku, babi... iako jednom sam se posvađala sa babom i nazvala ju starom babom. Mislim, to i je istina. I to nije uvreda. Dobro, za babu je. Čudna je moja obitelj. Većina njih je bila u zatvoru, ne sjećam se zbog čega, ali sjećam se da mi je tata pričao da je stric nekoliko puta bio u pritvoru, drugi stric je dvije godine odležao u zatvoru a treći stric je kao tinejđer bio u popravnom domu. A ostali stričevi (ima ih previše) su imali i još uvijek imaju problema sa policijom i zakonima. Ponekad se sramim što sam iz ove obitelji.

"Saro prošli put si nazvala strica Damira velikim, pokakanim slonom. I to nije bilo pristojno."rekla je pomalo ljuto gledajući me.

"On je prvi počeo! Rekao je da sam glupa i razmažena. Ima sreće da nisam nešto drugo rekla."

"A sjećaš se što si Tei rekla?"

"Da je kurva.. kad i je."rekla sam slegnuvši ramenima. Naravno, mama mi je uputila ubojit pogled. Ne shvaćam. I ona i tata su me učili da ljudima kažem istinu, bez obzira da li je bolna ili ne. A za Teu svi misle da je kurva, samo joj ne žele reći u lice. I eto, ja sam bila prva koja joj je rekla istinu.

"Ne želim više čuti ni riječi od tebe."ljuto je rekla i vratila se svojem poslu.

Otišla sam u svoju sobu i bacila se na krevet. Možda bi bilo najbolje da ne izlazim dok rodbina ne ode. Iako, vjerojatno će prespavati ovdje. I Saru će stjerati da spava na onom neudobnom kauču u dnevnom boravku. Svake godine tako bude. Nije li to tužno?

Bip-bip

Ostala sam ležati na leđima sa pogledom prema stropu. Tko god da je, neka čeka. Nemam snage da se i sa kim dopisujem. Možda bolje da odspavam. San je lijek za sve moguće. Tužan si? Odspavaj. Možda tuga neće nestati, ali ti ćeš biti odmoran. Bijesan si? Odspavaj. Ljutnja možda prođe. Umoran si? Odspavaj. 100% ćeš se osjećati bolje. Iako, u mojem slučaju.. što više spavam, više mi se spava. To je čudno.

Bip-bip

Preokrenula sam očima, ali nisam se pomaknula. Ostala sam piljiti u zamišljenu točku na stropu. Mogla bih pobjeći od kuće na par dana, čisto onako dok je rodbina ovdje i----

"Marija... uranili ste."iznenađen glas moje majke odjeknuo je čitavom kućom. Sranje, ovdje su. Ne mogu pobjeći! Ovaj put ne.

"Ah nije bila takva gužva."čula sam odvratan glas moje tetke. Milijun trnaca mi je prošlo tijelom. Mrzim njen glas. I mrzim nju. Svake godine me navlači za obraze i ostane mi otisak njenih prstiju po dva tjedna."Gdje je moja najdraža nećakinja?"

"Gore. Sad ću otići po nju. A vi se smjestite kao da ste kod svoje kuće."zatim sam čula mamine korake i ubrzo je ušla u moju sobu."Saro ajde dolje."

"A Matej?"pitala sam ustajući se iz kreveta."Sigurna sam da tetka želi i Mateja vidjeti."

"Pozvat ću ga. Ne brini se."rekla je i izašla iz sobe, a ja za njom. Jao, ovo je gori pakao od škole. Nisam mislila da ću to reći, ali da. Rađe bih u školu nego da se sada moram družiti sa onim dvoličnim osobama dolje.

"Bok teta."viknula sam ulazeći u boravak. Znam koliko mrzi kada vičem.

"Sarice, ne viči."rekla je i nabacila svoj odvratan osmijeh. Mrzim ga. I mrzim nju. A jedna stvar koju mrzim više od nje i njenog osmijeha je njen zagrljaj. Smrtonosni zagrljaj."Pa dugo se nismo vidjele."