Ljubav preko poruka

Ljubav preko poruka-17.♥

Sara's p.o.v

Ima dana kada pomislim da je svijet luđi od mene. Što sve ljudi rade, ne bi ni ja napravila (a inače sam luda osoba). No, da, onda se sjetim da ima dana kada se svađam sa neživim stvarima, kada raspravljam sama sa sobom kako bi to bilo kada bi nebom letjele roze krave koje bi ispuštale čokoladno mlijeko, te kako bi nebom skakutali zečevi koji bi kakali one čokoladne jastučiće i da, u tom slučaju, ja sam ovdje luda. Freak. Čudak. Štogod.

Putem kući šutala sam kamenčiće i ubacivala ih u kanalizaciju. Baš me zanima koliko je duboka ta kanalizacija. I kako oni to čiste?

O čemu ja razmišljam?, pomislim u sebi te nastavim svoj put kući. Ne gledajući ispred sebe, zabila sam se u neku osobu. Podigla sam pogled i... sranje. Opet? U redu.

"Đes mala.."veselo me pozdravi. O bože, ovaj lik je visok.

"Dođe mi da ti odrežem noge."promrmljam gledajući prema gore. Osjećam se kao mrav pored ovog slona.

"Uh, pa i meni je drago vidjeti tebe."zbunjeno kaže te se malo odmakne od mene."Čudakinja."

"Hej! Čula sam ovo zadnje!"namršteno sam rekla i prekrižila ruke na prsima."Ali ne bunim se. Istina je. Čudakinja sam."dodala sam slegnuvši ramenima."Kud si krenuo?"

"Na trening. Ideš sa mnom?"upitao je i razvukao osmijeh na licu.

Tvoji mora da su savršeni čim si ti kao pravi Apolon, pomislim u sebi. Čekaj, jesam li dobro pomislila? Jel je Apolon bog ljepote? Morat ću to guglat čim dođem kući.

"Pa, Markić, morala bih kući."tužno sam rekla, a njegov prekrasan osmijeh je nestao. Ne! Vrati ga na svoje lice! Ne smiješ biti tužan."Ali... valjda se mogu malo duže zadržat u gradu."rekla sam slegnuvši ramenima i njegov se osmijeh ponovno pojavio na licu. Kako savršeno.

"Super. Idemo na Zelenjak."rekao je i povukao me za ruku, koju sam ja automatski iščupala iz njegove i u nevjerici zastala nasred ceste.

"Idemo kuda?!"

"Zelenjak."zbunjeno je rekao."Tamo mi je trening."

"Pješice?"upitno sam ga pogledala. Kimnuo je glavom i opet me povukao."Ma pusti me! Ne idem ja pješice preko Novog mosta. A-a, ne ja."

"Ajme Saro, ajde. Ako treba, nosit ću te."rekao je i uzdahnuo."Što fali Novom mostu?"

"Ništa. Osim što je dugačak! A nogostup je poguban. Pogotovo za mene."rekla sam i zamislila se. Sjetila sam se kako sam se skoro strmoglavila niz "brdašce" na Novom mostu. Odnosno, išla sam sa prijateljicom i naguravale smo se i ženska me malo jače gurnula i skoro sam pala niz onu travu u tamo neko žbunje. Ne želim ni razmišljat o tome gdje sam mogla završit da sam se razljepila.

"Ajde mala, nosit ću te."rekao je i probao me podić, no odmaknula sam se tako da je mogao zgrabiti samo zrak.

"Nećeš me nositi. To je još više pogubno."odmaknula sam se od njega i stavila ruke ispred sebe."Ajmo ovako, pošto imam važnog posla za obaviti ja idem kući. A nadoknaditi ću ti ovo za danas."

"Nadoknaditi?"upitao je i osmjehnuo se. Ne sviđa mi se ovaj osmjeh."Što kažeš na druženje ovaj vikend?"

"Hm, u redu. Ovaj vikend mi je rezerviran samo za tebe."rekla sam kimajući glavom. Dogovor je sklopljen. On i ja. Ovaj vikend. Uf, kako ću ja preživjeti pored ovog ljepotana? Njegova savršenost ubija!

"Jedva čekam."rekao je gledajući me u oči. Diši, Saro, diši.

"I ja."tiho sam odvratila ne prekidajući kontakt očima. Inače mrzim kontakt očima ali ovo.... uf, nema boljeg osjećaja od ovog.