Selena, sretna osamnaestogodišnja cura seli se sa svojom porodicom u New York gdje će započeti novi život. U početku se lako snalazi, upoznaje nove prijatelje u novoj školi, ide na žurke, zabavlja se ali i upoznaje misterioznog momka u
kojeg se zalj...
Oops! Questa immagine non segue le nostre linee guida sui contenuti. Per continuare la pubblicazione, provare a rimuoverlo o caricare un altro.
Gledam vec cjeli dan u istu tačku. Slušam kako voda kaplje na ledeni pod napuštene fabrike. Ruke su mi već utrnule od kanapa. Momci u otišli prije par sati da nabave nešto hrane i odjeće.
Koji me je vrag natjerao na ovo. Namještam glavu na ledeni stub i pokušavam se odmoriti.
Zatim čujem korake. Podigla sam glavu i pogledala oko sebe. Vjreovatno su oni pa bilo je i vrijeme. Ali opet kad malo bolje poslušam ne čujem više ljudi. Samo jedno i plus tome oni nikad ne šute.
Lagana jeza me prošla tjelom.
"Haloo, Dylan!! Harry, Scott!!", nema odgovora samo koraci. Ali sudeći po zvuku ova osob nema patike više su kao štikle. Slikovito rečeno nabadanje potpeticom od pod, mislim stvarno cure ako ne znate hodati u njima i ne oblačite ih.
"Dajte, ko je to. Nije smiješnoo!" nema odgovora ali nema ni koraka. Zatim osjetim pogled na sebi. Okrećem glavu lijevo i ugledam osobu. Tačnije curu, sva u crnom. Imala je plavu kosu mogla sam to opaziti zbog kontrasta crnog duksa. Polako je skinula kapu i pogledala sam njeno lice. Bila sam ujedno i iznenađena i zbunjena. Pogledala me je pravo u oči i iz pojasa izvadila pištolj. Raširala sam oči. " Šta toradiš T..."mrak......
HARRY POV
" Dobro, Scott, Dylan jel dosta više! Začepite." već sam dobio histeričan napad. Čudi me da nije ranije počeo. Odkad smo krenuli oni ne zatvaraju usta i plus tome moram i na onu malu da pazim.
Otvaram vrata fabrike i već sa ulaza osjetim krv. Dižem ruku da zaustavim ovu dvojicu i ujedno da začepe.
"Jebemti."potrčimo prema mjestu gdje smo ostavili Selenu, ali ipak imam prizor koji sam očekivao.
"Šta, šta je ovo? Gdje je Selena?" Scott nervozno prolazi rukom kroz kosu. Prilazim prerezanom užetu i ugledam krv. Po rupama na stubu vidim da je bilo i borbe, pištolj CZ EZ9, 9mm. Pogledam lijevo. Odatle bi trebalo da je pucano sudeći po barutu na zemlji.
Ustajem i stresem prašinu sa koljena.
"Oteta je. I mislim da je ranjena, sudeći po ovome... Rame je u pitnju. Neće biti opasno jedino ako ne iskrvari." pogledam u Dylana pa zatim Scotta.
"Ček, ček. Ti sad meni kažeš da je ona oteta, i možda do sada i mrtva." Scott me pita nervozno.
"Koji vam je kurac. Biće ona dobro. Ako je onaj što mislim da je ovo uradio. Onda znam gdje je."
Dylan prevrne očima i po običaju mora da prokomentariše. Koji me je kurac netjerao da baš zapadnem sa ovom dvojicom. Tačnije kako ih je ona iskopala. Haa, krpa nađe zakrpu. Vidi se.
" Ahaaa. Šta ti inače otimaš cure i vežeš ih za stubove po fabrikama. Zanimljiv ti je hobi. Stvarno." Dylan hiserično viče i nervozno hoda lijevo-desno.
"Dosta ok. Dok se vi ovdje prepirete ona je možda već i mrtva. Harry? Reko si da znas gdje bi mogla biti? Idemo odma." Scott dodaje i za divno čudo slažem se ovaj put sa njim.
SELENA POV
Osjećam jaku bol u predjelu ramena. Pokušavam da ga protrljam ali ne mogu ruku pomaknuti.
Otvaram oči i zatičem... Ništa. Samo stari zidovi bez prozora. Dosta je hladno ovdje, vjreovatno sam u podrumu. Po podu je razmontiran produžni kabal na koji je priključena lampa.
Ovo je tako jezivo. Pogledam ruku i vidim da sam vezana lancem.
Haa baš divno od kanapa do lanca. Brzo napreujem. U ovakvoj situaciji, trenutno i iskreno ne znam da li da se nasmijem ili da plačem.
Ali... Kako sam ja ustvari stigla ovdje. Ničeg se ne sjećam. Pogldam u rame i tek onda shvatam ša mu je. Krv, krv i samo krv. Pocjepam majicu i skinem je. UPUCANA SAM. O bože tek sad osjetim koliko boli. Pokušavam ustati ali ne mogu.
Čujem korake u daljini. Pogledam prema produžnom zatim pokušavam da ga dohvatim. Uzimam pocjepanu majicu i par kamenčića sa poda koje stavljam u majicu zatim je vežem. Bacam prema produžnom i povlačim.
Za divno čudo usjpjelo je iz prve. Možda ću zvučati glupo ali sam razočarana jer mi je uspjelo iz prve. Pa mislim u filmovima moraju više puta, a ja iz prve. Pa mislm nije fer.
Mahnem glavom da otjeram te glupe misli. Ne nalazim se baš u prigodnoj situaciji da razmišljam o filmovima, ali nekako uopšte ne ojećam strah. Ustavri imam osjećaj da mi se ovo već desilo.
Ali me samo jedno muči. Zašto se ničeg ne sjećam. Kako sam upucana ovo nije maslo Harryija,pa mislim nije toliki kreten da me upuca.
Teška vata se otvaraju i ugledam... Scotta, Dylana i Harryija.
Isustim uzdah sreće, bjesa, zbunjenosti.
"Šta se ovo dešava? Momci?"
"Ne ne, nije ono što misliš, nismo te mi ovdje doveli, došli smo u fabriku i tebe nije bilo. Harry je rekao da zna gdje si iii... Eto bio je u pravu." Dylan je u jednom dahu sve rekao.
"Ja ja. Odvežite me. Odma!" nervozno govorim "čak sam i ranjena!" pokazujem u rame.
Harry izlazi iz sobe i vraća se sa čekićem. Velikim.
"A šta ti misliš sa tim?" pitam Harryija.
"Haaa. Pa kako misliš da ti skinem te. Te OKOVE. Moram da razbijem taj pod. Ili šta već."
Harry prilazi i zamahuje čekićem par puta. Iii uspjeva. Međutim lanci mi vise sa ruke.
" E sada, kad izađemo, sve ćeš mi reći Harry. Mislim da je vrijeme." Harry samo mahne glavom.
Izlazeći iz podruma ugledam štikle. Crne štikle koje mi se čine toliko poznate. Zbunjeno ih gledam.
Šta se koji kurac ovdje dešava???
Evo ga još jedan nastavak. Nadam se da ovo iko čita i molim vas da komentarišete jer ako bude komentara ili vot, barem znam da ne pišem uzalud.
Ako priča nije čitana onda nemam razloga da je nastavljam pisati.
