ADOPTED

#2# SHADOW

''Rekla sam da počistiš te komadiće stakla! Ti si očito glupa ili si umišljaš da si netko  i nešto,ali lagano ću te ja spustiti na zemlju. Nebitno što si tu još mjesec dana, jer ja ću se pobrinuti da ti to bude najgori mjesec u životu!''-duboki glas ravnateljice je samo ulazio i izlazio iz mojih ušiju. Nisam ni obraćala pažnju na ono što govori jer sam imala mnogo drugih stvari na koje sam se morala fokusirati. Zapravno mi i nije jasno zašto se ona miješala u posao naših kućepaziteljica. Ona je bila zadužena da vodi papirologiju ovog sirotišta,ali kao da je bila vezana ''pupčanom vrpcom'' za mene pa mi je svaki dan zagorčavala. No ja sam se navikla na to i zapravno samo čekam 1. septembar, kada ću napuniti osamnaest godina te ću pokazati ovoj vještici srednji prst i otići odavde.

''Da li trebate još nešto?''-ljubazno sam ju upitala. Iako sam živjela sa ovom ''vješticom'' pod istim krovom, nisam postala odvratna i neuljudna. Zapravno ovdje ima par odoba koje te zapravo mogu promjeniti i zbog kojih razmisliš o svemu prije nego doneseš neke loše odluke.

''Kakvo je to glupo pitanje? Naravno da imam još posla za tebe. U knjižnicu su stigle nove knjige i ti sada ideš da ih poslažeš sve po abacednom redu, svih 200 komada!''-molim!? Ona nije normalna, kako bih ja to mogla sve uraditi za samo pola sata jer upravo sam trebala krenuti na posao. Neka si ih sama složi.

''Nažalost, spriječena sam da to učinim jer moram na posao, a znate šta će se desiti ako ne odem...''-znala je ona vrlo dobro na što sam mislila. Dobila sam posao još prije nepune dvije godine ( sa 16 godina) u obližnjoj teretani i pošto nemam roditelje,vlada je smatrala da je to vrlo dobro za mene, imala bih svoj novac,a i to je kao neka ''super obuka'' ako me nikada ne usvoje (a ja se nadam da neće)  da ću biti spremna za svijet odraslih. Voljela sam svoj posao, to je bila jedina aktivnost koju sam voljela i u kojoj sam bila dobra.

...

''Lottie! Hejj! Lottie!''-ugledam Louisa kako udara u vreću i pita me kako mi se čini. Louis je bio borac teške kategorije, zapravo on se tek priprema za su kategoriju,a ja sam mu bila trener. Malo je čudno kada pogledate da budući borac teške kategorije za trenera ima žensko, ali ja sam na to uvijek gledala sa pozitivne strane jer je ovo zapravo dokazivalo da mi nismo nesposobne i da smo u nekim ili ako mogu reći, u većini situacija pametnije,spretnije snalažljivije i borbenije od muškaraca. Louis je bio dobar, samo mu je falila ozbiljnost. Sve je olahko shvatao i nije se pridržavao pravila, a ta pravila mu mogu sačuvati vrijeme i snagu u borbi protiv bilo kojeg protivnika.

''Nije ni blizu dobrog! Hiljadu puta ti moram ponoviti da moraš zauzet pravilan položaj. Ako to pravilno učiniš uradio si pola posla.''-pokažem mu pravilan položaj te on učini isto i ja mu pošaljm moj zadovoljni pogled. 

''Moraš i ruke pravilno postaviti. Ti se želiš boriti u teškoj kategotiji i zato ruke postavi tako da ti je slabija ruka naprijed da bi poslije jačom u pravom trenutku mogao zadati pravi udarac. Postavi šake u širini ramena tako da smanjiš protivniku prilaz glavi. Ja znam da i znaš aperkat, ali šta je sa ostalim udarcima. Nemoj molim te da te učim o osnovama. Prati me!''-izderem se te počnem udarati vreću. Vreća je teška čitavih 80 kg. Udarala sam svom snagom , udarala sam i nisam prestajala. Zapravo veoma dobro dođe kada se isteseš na ovoj vreći, još ako to radiš pravilno doslovno možeš ''poraziti'' vreću što sam ja i učinila. Posljednji udarac koji sam uputila je bilo toliko jak tad se vreća oborila. Zvuk udarca vreće o pod i moje teško disanje su ispunjavali salu. Louis je samo stajao sa strane i gledao.

''Jesi li sve zapamtio?''-potvrdno je klimnuo glavom,ali nisam zadovoljna s tim.

''Ajde udari me?''

''Ne!''.-odmah je negirao i naravno da to nije učinio.

''Moraš vježbati, a ako si mislio da će to biti neko drugi varao si se.Ajde sad napravi ono što sam ti rekla''