Rođena pod proročanstvom.
Odrasla u sirotištu.
Usvojena.
Lottie se bližili slobodi, ali sa njim ona neće znati šta je to.
Niall Horan as Niall Horan
Lucy Hale as Charlotte Lottie Cullen
Cover: @Real_AngelaWriter
'Kako su ti dopustili da tako mlada uradiš ovu tetovažu???''-refleksivno sam se uhvatila za svoj potiljak dodirivajući svoj ožiljak, svima pa i meni pomalo neobičnog oblika koji mi logično nije ništa predstavljao.
''Naravno da mi nisu dopustili, to je samo glupi ožiljak...''-ne čekajući ni sekunde kao najači udarac u lice me pogodi njegova sljedeća rečenica
''Mi želimo usvojiti nju!''- bile su riječi koje su me ubile na trenutak. Ovo se ne dešava.
''Ja imam 17 godina, mogu ti biti sestra i ne želiš me za svoju kćerku!''-ustala sam i izderala mu se u lice. Neće mi ovo napraviti.
''Da dušo i ja bih nju htjela...''-oglasila se njegova dama.
''Pa vi niste normalni! Pored sve djece vi ste mene našli, Sandra da li je ovo neka tvoja igra jer ako jeste prestani smjesta inače ćeš zažaliti. Trpila sam te,ali više neću!''-uhvatim ju za jaku na što se ona malo trzne jer sigurno zna da mi je dosta.
''Možeš ići da se spakuješ, a Edna će ti pomoći...''-molim!!! Ona nije normalna. Žele da me izlude zasigurno. Neće mi ovo napraviti. Bježim odavde, moram nestati,moram.
Samo sam ih ljuto pogledala te prošla pored njih prema svom odjeljku.
Uzelam sam svoju torbu te stavila ono što mi je najbitnije, a meću tim stvarima je bila i Harryjeva slika. Slikao se samo par trenutaka prije smrti i tu ću sliku čuvati do kraja svog života. Niko ne bi povjerovao da ima 16 godina na toj slici,ali zapravo ima. Bio je nešto najljepše i najsvjetlije u mom životu,a sada od njega imam samo sliku. Jednu jedinu sliku i ništa više. Za sve ove godine sam naučila da je život okrutan i da ako mislimo preživjeti,moramo kreirati svja pravila koja će svi poštovati.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Idem. Napuštam ovo mjesto i samo se nadam da će mi Edna oprostiti što sam otišla bez pozdrava.
''Papiri su go...''-ne uspijem ni čuti rečenicu do kraja i već sam iskočila kroz prozor. Sloboda.
Sada bih vam svima dala jedan savjet. NIKADA SE NE RADUJTE UNAPRIJED, NIKADA!!!
Nisam napravila ni dva koraka već sam se zabila u nekoga i pala na zemlju.
''Vidim da više voliš prozore nego vrata''-čujem glas onog momka ako se on smije tako zvati jer će on zapravo biti moj otac. Trebao je biti moj otac, ali nema šanse da si to dopustim. Moram se izvući.
''Dođi ovamo!''-uhvati me ispod ruke te baci uz zid. Nije normalan. On stvarno misli da tako može da postupa sa mnom, e pa vara se jer ja neću dopustiti da me neko tuče, a pogotovo muškarac jer se mogu odbraniti. I ne razmišljajući moja ruka ogromnom brzinom završi na njegovom licu. Koliko iznenađenja će meni danas biti priređeno. Nije se ni pomjerio od mog udarca, a to bi koliko ja znam Louisa oborilo na zemlju, znam da bi. Ovo je u meni izazvalo samo još veću ljutnju da ga doslovno ubijem. Ponovo ga krenem udariti, ali sada me zaustavlja. Samo sam raširila oči od iznenađenja dok nisam osjetila bol na podlaktici od njegovog stiska. Kunem se da sa njim nešto nije uredu. Mislila sam da su mu oči svjetlo plave boje,ali sada kada ih vidim iz prevelike blizine, mogu vidjeti da su tamno plave.
