Suze palog anđela

Gubitak sebe

Došao je ispred njene sobe. Pokucao je na vrata i, ne čekajući odgovor s druge strane, ušao. Prišao joj je. Izgledala je kao da vrišti, ali nije se čuo niti jedan glas iz njenih usta. Smeđa, gotovo crna kosa, padala joj je preko polovine lica. Suze su joj se slijevale niz blijede obraze kao dvije rijeke niz dva bijela brda. U zadnje vrijeme se gubila, više nego inače.

"Anne... Molim te, prestani plakati. Stalo mi je do tebe. Bole me tvoje suze..." - rekao joj je, ali ona ga nije poslušala.

"Lažeš... Nikome nije stalo do mene." - rekla je tiho, ali s mnogo bola, "Izlazi iz moje sobe, želim biti sama..."

"Ne lažem i neću. Meni je stalo do tebe. Volim te i znam da i ti mene voliš." - pokušao je ponovno.

"A odakle ti to? Ti ne znaš voljeti." - toliko mržnje nikad nije očekivao s njezine strane.

"Poslala si mi poruku, sjećaš se? U toj si mi poruci rekla da me voliš, ali da zaboravim na to jer znaš da ja tebe ne volim. Nisam mogao na to zaboraviti, pogotovo kad je dio toga laž. Zato ti sad priznajem, vo-" - prekinula ga je usred rečenice.

"Ne! Ne izgovaraj to više, Christian! Zašto sada? Prekasno je. Prekasno je za ljubav. Ne volim te više. Prestalo je, sve je prestalo, svi osjećaji su stali." - rekla je to i pogledala ga u oči.

"Ne vjerujem ti. Znam da to ne misliš." - rekao joj je ne vjerujući u njezine riječi.

"A odakle ti toliko znanje? Ha? Odakle?! Misliš da sve znaš?! E, pa evo ti jedna nova informacija: ne znaš!" - njen tihi šapat prerastao je u vikanje, "Ne znaš koliko je teško ne osjećati i osjećati u isto vrijeme! Ne znaš ništa o mojim osjećajima... Nitko ne zna, a neće niti saznati."

"Znam da ne znam sve. Ali, kao što sam već rekao, znam da me voliš i da ja tebe volim. Mogu ti pomoći..." - ovaj put mu je dopustila da dovrši rečenicu.

"Ne volim te. Koliko puta ti to moram reći?! Mrzim te iz dna svoje duše." - rekla je zatvorenih očiju, s toliko gorčine u glasu da je pomislio kako bi mogla cijeli svijet srušiti ako ovako nastavi. Barem razgovara sa mnom, pomislio je.

"Pogledaj me u oči i ponovi to." - i njemu su se oči već punile suzama.

"Misliš da ne bih mogla?" - pogledala ga je u oči, a on je klimnuo glavom.
"Uvjeri se onda u suprotno. Ponavljam; ne volim te. Mrzim te iz dna svoje duše!" - ponovila mu je, ovog ga puta cijelo vrijeme gledavši u oči. Nisu je mogle slomiti njegove novonastale suze, već je bila slomljena.

"I dalje ti ne vjerujem." - rekao joj je.

"Što još moram napraviti da bih ti dokazala to?!" - Anne je već postala ljuta.

"Ionako više nije bitno. Ništa više nema smisla, ni ovaj život. Više me uskoro neće ni biti. Nisam bitna, niti vrijedna. Ja sam razočaranje... Ne znam kada, ali neću moći još dugo ovo podnijeti, gubim se." - rekla je nešto smirenije i tiše, prvi put priznavši svoje prave osjećaje.

"Zašto to misliš? Ne govori tako... Bitna si. Meni si bitna." - rekao joj je.

"Ali ti meni nisi, ne više. Ne značiš mi kao prije. Uopće mi ne značiš... Kako da ti to dokažem?" - rekla je umorno, bila je već iscrpljena od života. Počela je jecati od bola u njenoj slomljenoj duši.

On se skroz približio krevetu na kojem je sjedila sklopljenih nogu. Sjeo je do nje. Ona se smirila i polako je prestajala jecati, iako su joj se suze još uvijek tiho slijevale niz obraze. Pogledala ga je u oči. Njegova prisutnost ju je smirivala, kao i njezine oči njega. On je obuhvatio njene mokre obraze svojim rukama. Približio joj se još više. Čela su im se spojila, ali još uvijek su se gledali u oči. Stavila je svoje ruke na njegova prsa i pokušala ga odgurnuti. Namrštila se kad je shvatila da je jači. Pogledao je u njene usne.

"Što...? - nije uspjela dovršiti rečenicu, ovog puta je on nju prekinuo.

"Odbaci ovo i dokaži da više ništa ne osjećaš za mene." - rekao joj je, ponovno ju pogledao u oči, a ona ga je opet pokušala odgurnuti, ali bezuspješno. Spojio je svoje usne s njezinima. Ovo joj je bio prvi poljubac. Vjerojatno i posljednji. Sjetila se kako je nekoć davno, tako jako htjela osjetiti njegove usne na svojima. Svaki put kad bi prošla pored njega, jedva je uspijevala suprotstaviti se svojim pustim željama. Sada se nije opirala. On ju je zagrlio, a ona se opustila u njegovom zagrljaju. Više nije bila napeta, ni ljuta. Uzvraćala je, i još uvijek je plakala. Odvojila je svoje usne od njegovih.

"Ne osjećam ništa." - rekla je i pogledala ga u oči.

"Ništa." - ponovila je sasvim tiho i utonula u vječni san.

* * *

Tog dana, i on i ona su izgubili borbu sa životom.

Ona više nije mogla podnijeti težinu praznine koju je osjećala. Težinu praznine koja je ispunila njeno srce i dušu. A, imala je veliko srce i veliku dušu. Bila je oličenje dobrote. Svima je bila znana kao dobro i bezbrižno dijete. Veselo dijete, govorili su ljudi. Ali nitko od njih nije znao koliko ona pati. Nitko od njih nije znao što se krije iza tog, uvijek veselog lica. Nitko nije znao koliku bol skriva u sebi. Patila je, mnogo. Čak ni ona nije znala zašto joj se to događa, zašto pati. Zašto osjeća to. Točnije, zašto ne osjeća. Izgubila je osjećaje, a nije htjela. Sa svojim osjećajima, izgubila je njega. Izgubila je. Izgubila je borbu protiv same sebe.

A on, on je izgubio nju. Znao je da, ako izgubi nju, izgubit će i sebe. Nije joj uspio pomoći. Nije uspio pomoći svojoj ljubavi. Svojem krhkom cvjetiću. A volio ju je, više od svega. Volio je kako su ga nekoć gledale te tople čokoladne oči. Prekasno je shvatio da je ona sve što mu treba, sve što je ikad tražio. Zakasnio je. Zakasnio je na vlak koji ga je trebao odvesti do iduće stanice života. I tako, izgubio je nju.

Ali srest će se opet, na nekom drugom, boljem svijetu. Uskoro.

_________________________________________

Odlučila sam uz priču Mjesečeva princeza pisati i kratke "priče" u ovoj knjizi Suze palog anđela [kategorija: short story]
• Molim vas mišljenje o ovoj kratkoj priči :)
• 1017 riječi